Glazbeno privlačno, scenski neuspješno

Operni ansambl splitskoga HNK zadnjih je godina postigao visoku razinu produkcija, a spuštanja letvice ispod te visine bila su iznimka, nipošto pravilo. Pad forme dramskih produkcija iste kazališne kuće samo je dodatno osnažio neporeciv uzlet projekata Splitske opere. Ipak, najnovija postava opere Adel i Mara Josipa Hatzea ostavlja dojam gorčine. Evo zašto: glazbeni aspekt cijelog ostvaraja, na čijem čelu je stajao maestro Loris Voltolini, bio je na visokoj razini, ali je redateljska koncepcija Dore Ruždjak Podolski najmršavija proizašla iz njezine režijske radionice. O kvaliteti scenografije Dubravke Lošić, iz pristojnosti, ne bi trebalo trošiti riječi, ni novinskog prostora, a ni čitateljeva vremena! Neujednačenost u postignućima angažiranih umjetnika – od privlačnoga glazbenog do nezadovoljavajućeg režijskog i scenografskog – izazivala je dodatan osjećaj nelagod, među auditorijem, pa je dodatno pojačala čemernost cjelokupne produkcije.

S premijere „Adela i Mare” Josipa Hatzea u Splitskoj operi

Uvodni prizor masovnoga zbora – koji dijelom predstavlja splitski puk, a dijelom Turke što su se s Klisa sjatili u Split na pazar – nije uopće dao razaznati tko je tko! Opća mješavina pjevača na prosceniju (dubina pozornice nije uopće iskorištena!) donijela je metež bez reda i sustava. Ova režija bila je scenski promašena, i tek povremeno pokazivala je znakove istinskoga kazališnog života. Te naznake u ovoj predstavi bile su vidljive u nekim sretno riješenim detaljima, koji ni izbliza nisu mogli makar i skicirati oris cjeline. Recimo, pušenje iz nargile na početku, ili motiv jabuka koje su gotovo povazdan po pozornici, pa trave pjesnika Frane… Od ove režije uzbudljivija je i – šahovska partija!

Nije jasno komu su išta mogla govoriti ona dva slova što se, u konkretnom projektu, scenografijom zovu!? Golemi kubusi trebali bi, valjda, predstavljati mure Dioklecijanove palače ili tvrđave na Klisu? Naivnost koju ne bi popili ni infantilni pubertetlije dakako da nije mogla prihvatiti ni stalna operna splitska i publika i kritika, jer je doseg ovog dijalekta scenskog jezika, uistinu, malen. Ni s od Splita u ovoj predstavi! Jedino su kostimi Barbare Bourek i svjetlo Zorana Mihanovića spašavali vizualni dojam na sceni.

Glazbena kvintesencija, protekla je bez ekscesa. Najzaslužniji za to jest maestro Loris Voltolini. Orkestarska svirka u njegovu je štapiću imala jak oslonac i to se moglo čuti tijekom cijele predstave. Zbor je u prvom činu pjevao izvrsno, ali je ženski dio korpusa iza scene (na početku četvrtoga čina) bio nečujan, nespretno postavljen iza kulisa.

Od svih solista najviše se istaknuo Ljubomir Puškarić (Frane). Njegov je bariton prekrasan, s mnoštvom alikvota, a kad se tomu doda neprijeporna muzikalnost, onda se bez imalo oklijevanja može ustvrditi kako je on najcjelovitije iznio povjerenu mu ulogu. Dakako, Valentina Fijačko (Mara) potvrdila se kao odlična interpretkinja s posebnim afinitetom za slavenski repertoar. Odlično pripremljenom glazbenom dijelu uloge dodala je izvrsnu glumu, pa se cjelina njezine kreacije može visoko ocijeniti. Domagoj Dorotić (Adel) u rekordnom je roku osvojio splitsku publiku i prometnuo se u jednog od najdražih joj aktera. Uloga Adela nije laka, i to se vidjelo; no grijeh bi bilo reći da je Dorotić nije donio srčano i lijepo. Ali još ima prostora za njezinu nadgradnju, za fermentaciju pojedinih dijelova.

Ivica Čikeš (Stari Vornić) autoritativno je odradio svoje: njegova pojava kao da posvema ispunja pozornicu, a glasovna superiornost dala je poseban pečat izvedbi. I gost iz Zagreba, Ozren Bilušić (Dizdar-aga), s mnogo je mara i svježine otpjevao svoju ne odveć zahtjevnu ulogu. Branka Papak (Adelova majka) pokazala je ovim nastupom kako je istinska šteta što se ranije, i ozbiljnije, nije okrenula solističkoj karijeri, jer bi joj njezin altovski timbar i sceničnost svakako osigurali mjesta na opernom nebu (barem) u Hrvatskoj. Terezija Kusanović (Melka) odlično je odradila svoje, a niz epizodnih uloga korektno su izveli: Žana Marendić-Bučević (Žena Vornićeva), Milica Raičević (Iviša), Vera Obukhova (Ivanica), Miroslav Ljubičić (Župnik), Špiro Boban (Omer), Zlatko Aurelio Kokeza (Slijepi Guslar), Sveto Matošić Komnenović (Mujezin).

Zaključno, čini mi se kako bi najpametnije bilo da Splitska opera napravi onaj isti korak koji je učinila s recentnom predstavom Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski: da najesen napravi „polupremijeru“ Adela i Mare te da dobro učvršćenoj glazbenoj komponenti pridoda novu, nosivu, scensku komponentu.