Glazba kao sudbina

Početkom godine u knjižare dospjele su dvije knjige koje za protagoniste imaju dvojicu slavnih kompozitora, i u kojima autori na različite načine prikazuju njihove živote. Roman Franzov rekvijem za pripovjedača ima austrijskog skladatelja Franza Schuberta (1797–1828) i u njemu Pierre Charras, pripovijedajući iz perspektive prvoga lica, posreduje skladateljevo subjektivno viđenje vlastita života i stvaralaštva. Jean Echenoz pak u romanu Ravel, pripovijedajući u trećem licu, zadržava određenu distancu spram lika, koja često poprima i ironijska obilježja kad je u pitanju Ravelova ekscentričnost. Echenoz se zadržava na prikazu zadnjih desetak godina Ravelova života, izvan fokusa ostavljajući njegovo djetinjstvo, mladost i roditelje, dok Charras donosi cjelovitiju sliku skladateljeva života.

Jean Echenoz, Ravel, prev. Vanda Mikšić, Sysprint, Zagreb, 2010.

Za razliku od Schuberta, francuski skladatelj Maurice Ravel (1875–1937) za života je doživio slavu, sa Stravinskim je dijelio epitet najuglednijega glazbenika svoga vremena, pa se njegova slika često pojavljivala u novinama, te su ga ljudi prepoznavali i pri ophođenju mu odavali poštovanje. Ravel je pritom bio i vrlo samouvjeren, čak samodopadan, a počasti na koje je nailazio smatrao je samorazumljivima. Schubert je pak bio izrazito samokritičan i nije se smatrao velikim umjetnikom koji zaslužuje slavu, sebe je kao skladatelja smatrao nevažnim, ograničena talenta i nedovoljne maštovitosti. U romanu Franzov rekvijem Schuberta zatječemo u samrtničkoj postelji iz čije horizontale on beskompromisno analizira vlastiti život i djelo, pritom neprestano ustrajavajući na negativnim odrednicama i velikom nezadovoljstvu spram svega, od svoga načina života do glazbe. Niska razina Schubertova samopouzdanja ganutljivo je oslikana u epizodama njegovih priprema da se na ulici obrati Beethovenu, od čega je, zbog nedovoljne vjere u sebe, u više navrata odustao. Nepoštivanje vlastita rada ogleda se i u njegovim riječima kako je, pri skladanju glazbe prema nekim Goetheovim stihovima, samo glazbu kojom su prožete pjesnikove riječi pretočio u note, jer sebe nije smatrao umjetnikom, čak ni obrtnikom, tek „prijevoznim sredstvom posredstvom kojega je glazba izlazila iz njega, protiv njegove volje, i postojala izvan njega, nakon čega bi se osjećao praznim, nalik praznoj bačvi koja je čekala da ju se napuni vinom“. Otud i njegova sklonost alkoholu, do nesvjestice, u društvu prijatelja koji su zapravo, uz majku koja ga je jako voljela, ali je umrla kad mu je bilo petnaest, bili jedine svijetle točke u njegovu životu, uvijek ga bodreći. Schubertov otac pak sina nikad nije podržavao, želio je da bude svećenik, a bavljenje glazbom smatrao je vrstom zabave, pa je Schubert morao napustiti roditeljski dom i posao učitelja te živjeti u neimaštini. Nije imao ni prilike doživjeti pravu ljubav, žena koju je volio nije mu uzvratila osjećaje, ali je preminuo od „ljubavne bolesti“ (sifilis) kojom su ga zarazile prostitutke.

Pierre Charras, Franzov rekvijem, prev. Sanja Šoštarić, Hrvatsko filološko društvo / Disput, Zagreb, 2010.

Charrasov rukopis turoban je i mračan pri posredovanju Schubertova nezadovoljstva, dok je Jean Echenoz, ustrajavajući na prikazu Ravelove ekscentričnosti, vrlo duhovit. Dojmljivi primjeri toga su epizoda skladateljeva susreta s Paulom Wittgensteinom koji je u ratu izgubio ruku pa se Ravel bojao da će mu pri večeri morati rezati meso, ili slučaj nedoumice pri javnoj izvedbi vlastitog djela – „pljeskati ili ne? Jer, pljeskati vlastitu djelu jednako je nezgodno kao i ne pljeskati izvođačima toga djela“. Oba autora veliku pozornost pridaju analizi načina na koji umjetnici stvaraju, ali i promatraju svoja djela – dok je Schubert svoje skladbe (potcjenjujući ih kao „solo popjevke“, a najčešće je skladao vokalne kompozicije, odnosno, njegovim riječima „pratnju za glas“, kako bi uz sebe uvijek mogao imati nekog pjevača koji bi mu potvrdio kvalitetu) smatrao Božjim darovima, bez mnogo njegova udjela u autorstvu, Ravel je skladanje držao mukotrpnim radom, s dugim fazama sazrijevanja skladbe u njemu, kratkotrajnim zapisivanjem te ponovno dugotrajnim radom na izbacivanju suvišnih elemenata do konačne jasnoće.

Franzov rekvijem fino je strukturirano, zaokruženo djelo, dok je arhitektonika Ravela prilično neujednačena – uvodna poglavlja Ravelova putovanja u Ameriku obilježena su izrazito sporim ritmom te hiperrealističnim, detaljiziranim opisima ambijenata i protagonistovih postupaka i, premda svjedoče visokoj autorovoj stilističkoj razini, ne otkrivaju mnogo o samom Ravelu. Pripovijedanje poslije postaje dinamičnije i manje detaljno, kao da je autor napustio ideju da napiše opsežno i detaljno djelo te se odlučio za kraću formu. Ili je možda dinamikom rukopisa pokušao oponašati ritam Ravelova Bolera, od sporog uvoda do frenetična kraja? Veliku pozornost naime Echenoz pridaje opisu stvaranja Bolera, koje Ravel nije smatrao velikim djelom, jer, „tu zapravo nema ni forme, ni razvoja, ni modulacije, tek ritam i aranžman. Ukratko, riječ je o samorazarajućem ostvarenju, o partituri bez glazbe, o orkestralnoj tvornici bez predmeta, o samoubojstvu čije je jedino oružje širenje zvuka“. Trijumf kojim je ta, po njemu, „beznadna stvar“, dočekana, Ravela ostavlja bez teksta, ali u neočekivanoj slavi ne može dugo uživati jer se javlja bolest, koju naknadno još pogoršava prometna nesreća. Postupno Ravel gubi osjećaj dodira, više gotovo ne može kontrolirati pokrete, sve se teže izražava te ne uspijeva pročitati partituru niti je prenijeti na klavir. Svega je toga svjestan, istodobno bivajući subjekt propadanja i pomni promatrač koji, živ zakopan u tijelu koje više nije u suglasju s njegovom inteligencijom, gleda kako u njemu živi stranac.

Služeći se različitim pripovjednim postupcima autori uspijevaju čitatelju približiti dvojicu ljudi u potpunosti predanih umjetnosti te uvjerljivo oslikati njihove psihograme i dočarati dvojbe, strahove i nedoumice koji su ih za života i stvaranja pratile. Oba su skladatelja zapravo bili tragični likovi, Schubert je žrtvovao zdravlje i lagodan i miran život za stvaranje (napustio je posao učitelja jer je buka koju su učenici stvarali priječila da čuje glazbu koja je iz njegove glave tražila izlaz van, na papir), dok Ravelu ekscentričnost i sociopatska narav nisu dopustile da razvije prisan odnos s drugim ljudima, niti da uživa u zasluženom poštovanju i priznanjima.