Dvostruko kodiranje iskaza

Značenje iskaza može se oblikovati izravno ili posredno. Isto kao, bitne informacije mogu biti izrečene ili – prema kakvu ustaljenu pravilu – šifrirane. Ovom ću prigodom podsjetiti na dvije figure čije se funkcioniranje zasniva na neizravnosti i šifriranosti. Riječ je o aluziji i akrostihu. Tradicionalna retorika prvu svrstava među figure misli, a drugu među figure konstrukcije. Unatoč očitoj razlici u iskazivačkim modusima, obje su figure makrostrukturalne, tj. njihovi se učinci tiču cjeline iskaza.

E. Manet, Doručak na travi (1863)

Govorna polifoničnost

Aluzija (l. allusio, smjerati) je govor koji temu obrađuje posredno, upućujući na podudarnu (arhetipsku) situaciju, događaj, osobu ili tekst. Figura je to kojom pošiljatelj povezuje trenutak iskazivanja i sam iskaz s drugim epohama, iskazima i kulturnim kodovima. Npr.:

Pirova pobjeda radništva (politika.com)

Dan D za škverove (h-alter.org)

Borba protiv korupcije postala borba protiv vjetrenjača (dnevnik.hr)

U navedenim naslovima aludira se na pobjedu epirskoga kralja Pira nad Rimljanima, na dan savezničkog iskrcavanja u Normandiji te na borbu Cervantesova luckastog viteza Don Quijotea protiv vjetrenjača. Ustaljena značenja tih aluzija (pobjeda za koju je plaćena previsoka cijena, odlučujući trenutak i uzaludna borba) primijenjena su u naslovima na društvene aktualnosti. Takvo uspostavljanje analogija oživljuje govor, priskrbljuje mu obilježja polifoničnosti te sažima iskaz. Kada bi se htjelo posredan govor zamijeniti neposrednim, često bi umjesto frazelogizirane aluzije trebalo posegnuti za veoma opširnim pojašnjenjem – aluzivni novinski naslovi nude gotovo istu informaciju kao i tekstovi ispod njih koji ekspliciraju o čemu je zapravo riječ.

Najčešći izvori aluzija su povijest, mitologija, književnost, politika i religija. Razumijevanje te figure i uživanje u njezinim učincima pretpostavlja postojanje istog konteksta i istih kulturnih referenci među sudionicima komunikacije. Čovjek uživa u tuđim aluzijama, jer njihovo razumijevanje „združuje zadovoljstvo koje osjećamo kad vidimo nešto poznato, poput omiljene dječje igračke, sa zadovoljstvom koje osjećamo kad znamo pravi odgovor na teško pitanje u Izazovu ili Milijunašu. Izvlačimo više zadovoljstva iz razumijevanja aluzija nego iz razumijevanja izravnih tvrdnji.“ (Irwin i Lombardo)

U svijetu tekstova aluzija se – uz citat, pastiš, plagijat i parodiju – ubraja u uporišne postupke povezivanja i koreferiranja različitih tekstova. Njezin intertekstualni potencijal jednako je pogodan za humorističko i satiričko prikazivanje, za pohvalu i polemiku. Retorički se najčešće ostvaruje izdvajanjem kakve pojedinosti koja metonimijski sažima ciljani događaj ili priču. Budući da se temelji na prenesenom značenju, usporediva je s metaforom i alegorijom, s tim što je u pravilu izravnija od njih. Gdjekad se realizira pomoću igre riječima s vlastitim imenima (npr. kada Matoš Ujevića naziva Huljević i Pfujević), a gdjekad se približava diskurzu parafraze, npr.:

DŽIVAN Dolje klasni izrabljivači!

LJUBMIR Proleteri svih zemalja – ujedinite se!

GLADNICA Izgladnjeli svih stomaka – usudite se!

ČLAN MALOG VIJEĆA Sva vlast narodu!

GLADNICA Sva mast nasrijedu!

DŽIVAN Seljacima zemlju!

GLADNICA Mlijeko i žemlju!

GAVRILO Tvornice radniku!

GLADNICA Jezik u aspiku (Ivan Kušan, Svrha od slobode)

Evokacija, provokacija, atrakcija

Svaka bi se umjetnička reinterpretacija postojećeg djela mogla tretirati kao aluzija. Joyceov Uliks naslovom upućuje na Homerovu Odiseju (Uliks je latinsko ime Homerova junaka), a Andrićeva lirska proza Ex Ponto priziva Ovidijeve Epistulae ex Ponto. Jednako tako, Kamovljeva Pjesma nad pjesmama evocira Bibliju, Vidrićeva pjesma Perun vodi nas u slavensku, a Marinkovićev roman Kiklop u grčku mitologiju.

Obilje aluzija pojavljuje se u slikarstvu. Primjerice, ulje na platnu Ručak na travi (1863) Edouarda Maneta, koje se nerijetko smatra prvim djelom moderne umjetnosti, prizivaju i naslovima i kompozicijom svojih djela Paul Cézanne i Pablo Picasso. Takve aluzije potiču na usporedbe, utvrđivanje sličnosti i razlika te na uočavanje specifičnosti pojedinih autorskih stilova i poetičkih koncepata.

Brojne se aluzije pojavljuju u stripu, filmu, medijskim praksama, reklami i sl. Reklame, primjerice, ili naglašavaju univerzalnost proizvoda evociranjem povijesnih i kulturnih činjenica ili posežu za seksualnim i političkim aluzijama, vjerujući da provokacija i atrakcija mogu sve prodati. Postoje i proizvodi koje nije dopušteno eksplicitno zagovarati. U tim se slučajevima aluzivnost nameće kao jedini način njihove promidžbe. Tako je Tvornica duhana Rovinj oglašivačku strategiju utemeljila u turističkim „pozdravima iz Rovinja“, koji umjesto marki cigareta nude idilične prizore.

Grci su tu figuru nazivali hiponeja (ὑđüíďéá), a Rimljani su – uz aluziju – rabili i naziv significatio.

P. Cézanne, Doručak na travi (1876)

Luka Zima (1880) aluziju shvaća kao poseban slučaj primjera, retoričkog postupka koji je podesan za argumentaciju u političkom govorništvu, a Ivan Filipović (1876) smatra da ta figura „predstavlja nam misao veoma živo i zorno, kad se pukim samo natuknućem sravnjuje sa poznatom kojom stvarju“.

Vertikalni tajnopis

Druga figura koju spomenuh, akrostih (g. ἀęńďóôé÷ßň, gornji redak) izraz je koji – čitana odozgo prema dolje – oblikuju početna slova stihova, distiha ili strofa pjesme. Taj izraz može biti ime, riječ ili rečenica. Ime u akrostihu u pravilu označava autora ili osobu kojoj je pjesma posvećena. U doba cenzure pjesnik se, zahvaljujući tom postupku, nekažnjeno mogao potpisati. Riječ ili rečenica u akrostihu hermeneutički je signal čitatelju – upozorava ga na temu, ideju, osnovnu misao pjesme ili pak ponavlja njezin naslov. Taj svojevrsni tajnopis osobito je bio popularan u helenističkoj i latinskoj poeziji, te u poeziji srednjega vijeka, renesanse, baroka i romantizma. Primjeri akrostiha pojavljuju se u Starom zavjetu i psalmima. Prakticirali su ga, među inim, Giovanni Boccaccio, François Villon, Pierre Corneille, Sergej Jesenjin, Ana Ahmatova, Edgar Allan Poe i Lewis Carroll. U hrvatskoj tradiciji ta je figura važno stilsko obilježje pisanja nekolicine petrarkista. Šiško Menčetić brojne je pjesme u kojima ispovijeda ljubavne jade i tajne želje potpisivao različitim grafijskim inačicama imena Šišmundo, npr. u 5. pjesmi iz Ranjinina zbornika:

Stavil sam sunačce ime ja toj vili

koja mę srdačce i mlados rascvili.

Jošte zled od dobra ne znah ja razvidit

mę srce kad obra nju slavit i slidit.

Služih ju na moj dan sa svu moć i kripos

i život Bogom dan donih jo’ za lipos;

milos jo’ u zlatu ne pitah ni vas svit,

ni činih za platu s njom cinu ni uvit.

Volju nje ja dvorih svaki rok čekaje,

sam sebe izdvorih ter ostah plakaje;

najmanji moj uzdah ne plati mogući

a neg trud ki uzdah zaminit pojući.

Da kupi još roba, bez hrane stal ne bi:

što veće podoba tko služi o sebi?

Ovo me slobodi, ne pitam ini dar;

a služih što godi, budi ti sve na har.

Poput Menčetića, i njegov sugrađanin Džore Držić svojim je imenom često obilježavao strukturu pjesme – počeci mnogih njegovih tekstova daju Džore (Gjore) ili pak Džoreta (Gioreta – Džorina pjesma). K tome, u akrostisima hrvatskih petrarkista pojavljuju se imena žena kojima su posvećene (Kata, Pera, Petrunjelica), gdjekad i razvedenije poruke poput Milos Džore želi. U pjesmi Dobiva M. Držića, koja je komponirana iz deset distiha, pojavljuju se dva paralelna akrostiha – početna slova prvih stihova u distisima oblikuju izraz lipa slavna, a početna slova drugih stihova u distisima (2–16) otkrivaju kome je pjesma posvećena: Anica vil.

Ovisno o poretku i mjestu povezanih slova, postoji nekoliko posebnih vrsta akrostiha:

mezostih (povezuje slova u sredini uzastopnih stihova),

telestih (povezuje slova na krajevima uzastopnih stihova),

akroteleuton (kombinacija akrostiha i telestiha) i

abecedarij (počeci uzastopnih stihova slijede abecedni ili koji drugi alfabetski red).

Manirizam i enigmatika

U sonetnom vijencu, tj. u završnom, majstorskom sonetu, koji je sastavljen od početnih stihova prethodnih četrnaest soneta, osobitim se umijećem smatra stvaranje akrostiha. Slovenski je romantičar France Prešeren svoj vijenac posvetio Primicovi Julji.

P. Picasso, Doručak na travi, prema Manetu (1961)

U suvremenoj književnosti ludička je funkcija gotovo posve istisnula kriptološku funkciju akrostiha. Poruke na lijevoj vertikali usložnjuju jezične igre pjesme, upozoravaju na autoreferencijalni karakter lirskoga govora, otkrivaju artificijelnost teksta. Akrostih se sve češće pojavljuje u poeziji za djecu te u različitim neomanirističkim poetikama. O njegovoj ulozi u novijoj poeziji zorno svjedoči pjesma Propast Venecije (Upute za akrostih) Milorada Stojevića. Na lijevoj se vertikali te pjesme pojavljuje dodatna informacija: Dva lava bez glava:

Da li, Bože, i ti činiš ovaj burg,

Vragolast splet crnolikih battana,

Ako si mi neki mokri demijurg

Lukav davež ili slatki satana:

Arijelski oreol i dim Schiava,

Vatrica i lupi di Croatia.

Ali nije sanolika java!

Bajkoliko – to je i markacija.

Eonski ti san Ponte dei Sospiri

Zavlači u usta zlatnu mistriju

Gromoliko vatru u te raspiri:

Lukavo u se prizivaš Istriju.

Ako sjetiš se Tinove Hidaspe,

Venecija sva u sebe se raspe.

Ali, ima li tu još kakve raspre?

Akrostih je u novije doba postao omiljena jezična igra u zagonetačkim krugovima i na internetu. Sudionici te igre ogledaju se u sastavljanju akrostišnih tekstova na zadane teme (imena žena, pisaca ili gradova, ljubav, nogomet, obitelj, prijateljstvo, raj, sloboda, vjenčanje, život, životinje i sl.). Pojam akrostih rabi se često i kao naziv za pjesmu u kojoj se realizira akrostih kao figura.

Na koncu bi se moglo ustvrditi da su i aluzija i akrostih postupci kojima se izvodi dvostruko kodiranje iskaza.