Domišljena satira

Premijerom predstave Mjehur od sapunice, prema dramskom tekstu Ivana Gorana Viteza, u autorovoj režiji i u izvedbi Glumačke družine Histrion voditelja Zlatka Viteza, otvoreni su 15. ožujka 2011. u Histrionskom domu u Zagrebu IV. Gumbekovi dani, tj. 4. festival cabareta. Naizgled banalan naslov dramsko-kazališnoga spisateljskoga prvenca Ivana Gorana Viteza zasnovan na često rabljenu frazemu tijekom izvedbe pokazuje višeslojna značenja i apstraktno-konkretan odraz inteligentno vođene dramaturške i dramske niti. Autor teksta I. G. Vitez, nekad uspješan i nagrađivan dječji i mladi glumac, koji glumačku karijeru započinje 1980. kao petogodišnjak u histrionskoj Shakespeareovoj Oluji u ulozi malog Arijela glumeći s Fabijanom Šovagovićem, a nastavlja u Histe/o/rijadi, u predstavi U očekivanju Godota i u Dnevniku malog Perice, istodobno kreće i filmskim glumačkim stazama: 1981. ističe se u naslovnoj ulozi u televizijskom filmu Branka Schmidta Rano sazrijevanje Marka Kovača, iste godine glumeći i u televizijskoj seriji August Šenoa, da bi 1983. ostvario ulogu i u televizijskoj drami Pod starim krovovima.

Ivan Glowatzky (Mislav Poljak), Sanja Marin (Vjekoslava Lovrek) i Ivica Zadro (Goran Kos)

Nakon glumačke karijere na filmu (nagrađen je kao Luka u Steli Petra Krelje, glumio je u filmu Ajmo, žuti) upisuje filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1994, da bi 1998. doživio sudbinu nemogućnosti stjecanja diplome nakon što je ispitna komisija njegov film Pomor tuljana proglasila „moralno neodgovornim“. Enfant terrible hrvatskoga filma na Pulskom filmskom festivalu snima zapažen studentski dokumentarac Male ruke, a 2005. na Zagrebačkom filmskom festivalu Vitezov je kratki igrani film Posljednja pričest proglašen najboljim. Godine 2011. cjelovečernji mu je film Šuma sumarum u Puli dobio nekoliko sporednih nagrada, a filmski portal F. I. L. M. proglašava ga najboljim hrvatskim filmom 2010.

Bogato glumačko i filmsko iskustvo te rad na pisanju i režiranju serija Bitange i princeze i Zakon za Hrvatsku televiziju prenosi u svoj dramski i redateljski prvenac, u kojem prikazuje pozadinu nastanka gledanih i popularnih telenovela, „televizijskih sapunica“. Dramaturški mehanizam Mjehura od sapunice prati strukturu male književne novelističke forme. Tekst je raspoređen na samo pet zapamtljivih i tipično-karakterno prepoznatljvih osoba, koje očuđuju mehanizam stvarnosti snimajući telenovelu Sud ljubavi. Glumac i alkoholičar Gordan Kos, u iznimno dobroj, uvjerljivoj i u svim dijelovima domišljenoj ulozi Ivice Zadra, u seriju dolazi kao sudac, Vjekoslava Lovrek, prepotentna i uvrijeđena nositeljica glavnih uloga, u energičnoj i reskoj interpretaciji Sanje Marin, kao odvjetnica, a Mislav Poljak, student prava koji neuspješno pokušava upisati glumu, kao osoba tajnovitih seksualnih sklonosti, u interpretaciji Ivana Glowatzkog, koji glumački pogođeno pokazuje udvornost i prepotenciju mlade zvijezde. Glavni je vođa ljudskih sudbina suprotnost urbanim glumcima, purgerima, producent Renato Janković, predstavnik naglo obogaćenih, poteklih izvan glavnih središta, kojega dokumentaristički duhovito tumači Ivica Pucar, te intrigantica Mima, šminkerica i u doslovnu i u prenesenu smislu, koja će možda upisati produkciju, u izvrsno razrađenoj ulozi mlade Ive Visković, od pogleda do kretanja i držanja svega pod okom. Novelistički protok vidljiv je i u strukturi koja započinje in medias res i u završnici koja donosi neočekivan obrat.

Mjehur od sapunice vibrirajući punktove sapuničarske niti i tipične ljudske figure donosi Sud ljubavi u znatno širem kontekstu: stvarnost i društvo u kojem živimo raspadaju se kao mjehur od sapunice; izgubljene su sve iluzije; vladaju novac, primitivizam i neljudskost. Aktualna je to satira na hrvatsko, ali i na bilo koje društvo, napisana s kabaretnim aparte ulomcima i aluzijama na povezivanje pozornice i gledališta u istu sapunicu.

Ivan Goran Vitez, koji je na dan premijere navršio trideset i šest godina, pokazao se jednako vješt i kao redatelj: mizanscenu je organizirao kružno i na pozornici i na relaciji producent – glumci i šminkerica, ali i u sve većem tjelesnom gubljenju jasnih kontura koje se rasprsnu kao „mjehur od sapunice“. Uz pomoć jednostavne scenografije (I. G. Vitez), kojom dominiraju okviri slika glavnih faca u okvirima kamere velikoga brata te šminkernica koja se pretvara u sudnicu i u prostor privatnih i profesionalnih razgovora, uz kostime Ane Trišler koji nagašavaju stvarnost besparice i bogatstva, Vitez je napravio duhovitu i zabavnu predstavu gorkoga, farsično-grotesknoga humora vodeći suptilno i s pravom mjerom iskusnu i darovitu glumačku ekipu kojoj se vjeruje. Drama i predstava Mjehur i sapunice prikazuju bilo koji „proizvodni proces naše zbilje“. Najčešće taj proces postaje sapunica, a proizvodnja mjehur. Kakva je onda naša zbilja? Na pretpremijernoj izvedbi publika se gušila od smijeha, na premijeri smijeh je bio suzdržan, „neke su se persone prepoznale“. Predstava koja je naručena za početak kabaretnoga festivala opravdala je očekivanja. U Sudu ljubavi ljubav se rasprsnula, a Mjehurom od sapunice dobili smo novoga dramskog pisca i kazališnog redatelja.