Bijedno ništa ili zašto stati na kraj Malešu

A treba li? Pa ne treba, jer i tako nikomu nije stalo do hrvatske poezije, rekli bi oni zdvojni i pomireni s porazom kulture i smisla društvenog djelovanja u Hrvatskoj. Iako ih ima mnogo, pa i među kulturnjacima, znam da mi, ostali-preostali, nismo odustali od brige za hrvatsku književnost, jer joj pridonosimo kako umijemo i možemo. I zato sve što sad pročitate potječe iz jednoga srca i glave, a sazrelo je u nizu razgovora s velikim brojem zabrinutih kolega, stručnjaka i takozvanih običnih čitatelja i ljubitelja poezije. Riječju, hrvatska poezija koja je besmislena, hermetična, nerazumljiva, isprazna, samodovoljna, neocjenjiva, ali iznagrađivana, etablirana i razglašena – jednako se gadi i običnim čitateljima, a kamoli znalcima koji vole poeziju. Nije sva takva, ali počevši od osamdesetih godina pa kontinuirano do danas (uz tek pojedine krivine – od starije, dragojevićevske i narativne, do novije, tzv. stvarnosne poezije te standardnih rukavaca, poput zavičajne, dijalektalne itd. – glavnu struju hrvatske poezije, ne samo u Zagrebu nego i u Rijeci pa i Osijeku, čini malešovska verzija i vizija. Ta praksa laži i obmane, koja je odbila naraštaje čitatelja od stihova, zagadila taj dio kulturnog prostora te, uvjerivši čak i medije da je to tako, znatno obesnažila poeziju da odigra više ikakvu društvenu ulogu. I zato se čuju i mišljenja da je „poezija mrtva“ (Dražen Katunarić u Novom listu), a da je samo društvo u totalnoj duhovnoj i moralnoj krizi, na to ne moramo trošiti prostor.

Upornost očajno netalentirana i neuvjerljiva čovjeka, bez imalo duha i karizme, imenom i prezimenom Branko Maleš, da iz potaje ravna prostorom poezije, sve dotle da je za potpunu kontrolu delegirao istaknutog pulena, već izaziva ispade u javnosti, koji se znaju srozati ispod civilizacijske razine. Primjerice, šovinistički ispad Vlaha Bogišića o „baliji kao arbitru poezije“ na žalostan način potvrđuje da ni trideset godina te „urote nedarovitih“, kako bi rekao Ivan Slamnig, nije dovoljno da se na to zauvijek pristane. Ne samo da hrvatska poezija još ne može zakoračiti u novo stoljeće, a ni neće dok se ne riješi tog vampira na svom tijelu, nego je Maleš svjesno iskoristio nenadani uspon poezije prije pet godina da s pomoću časopisa Poezija i svog potrčka Ervina Jahića ponovno strpa pod šapu hrvatsku poeziju, a sve to kani još i institucionalizirati ako postane novim predsjednikom HDP-a.

. . .

Je li Maleš ikada ševio

Nije – nikada

Međutim pitanje je posve poetičko

I nema nikakve veze s mogućim seksualnim uspjesima

Toga inače draga mi kolege

Pristojna građanina i druga

Uredna urednika čak na radiju

Fina čovjeka obazriva učena podobna

O i nadarena iako utaman

Uredno mislim i oženjena i tako to

I s još milijun drugih vrlina

Međutim poetički gledano

Ševio nije nikada

Naime – za ono kako je počeo pisati

Dovoljna je bila poetička onanija

Drugo uostalom i nije

Kasnije se tu ipak našlo izvrsnih stihova

I svi su bili njegovi

No nigdje ni jedne pjesme – nevjerojatno

Kako je samo uspio rasuti toliko dojmljivih slika

A ne sročiti umjetninu

A mogao je

Samo da je od početka ševio

Ali nije

Ni plivanje prsno kroz tekstove

Ni leđno niti ikako

Ni u kojem slučaju ne može nadomjestiti

Rasnu pjesničku ševu

Stvarni klimaks s uzdasima i ječanjem

Iz čega ispadne pjesma

Cjelovita i neodoljiva

Kao prelijepa televizijska Turkinja

Ili kakva povijesna obrenovićka

U koju bi se hrvatski diplomat ponovno zaljubio

Ili pako kakva hrvatska čobanica s modne piste

Koju je ugrabio neki historijski aga

. . .

Cijeli članak pročitajte u Vijencu br. 445, od 24 ožujka 2011.