Živopisne slike

Opera Moć sudbine dvadeset i druga je od njih 26 u opusu Giuseppea Verdija. Ubraja se među njegova zrela ostvarenja, ali se i dosta razlikuje od onoga tipičnog, pravog Verdija. Naime, dok druge opere, bez obzira kakav im je sadržaj (pomislimo samo na Trubadura, Traviatu ili Don Carlosa kao izrazite primjere), imaju jasnu dramaturšku razvojnu liniju i određeni zaokruženi glazbeni ugođaj svakoga djela za sebe, Moć sudbine pomalo je čudna s panoramom razbacanih događaja okupljenih pod apstraktnom idejom njezina naslova. I njezin nastanak drukčiji je od uobičajnog u Verdijevu stvaranju: nastala je po narudžbi carskoga kazališta u Sankt Peterburgu s izvanrednim uvjetima koji su mu stavljeni na raspolaganje, u vrijeme kada je, materijalno zbrinut i sređen, smanjio skladanje i odlučio uzeti predah. Možda otuda tolike različitosti kao što su subretski odjeci Oscarovih koloratura iz prethodnoga Krabuljnog plesa u Preziosillinim napjevima, i prekrasni, dostojanstveni, kontemplativnom glazbom oblikovani samostanski prizor, ili raznolikosti između glavnog lika Leonore, na koju u drugom dijelu opere i zaboravimo jer se dugo ne pojavljuje, i dramaturški nevažna lika fra Melitonea, koji prema kraju dobiva sve više prostora. Verdi je ovdje uživao u donošenju i glazbenom crtanju raznolikosti, iza kojih čvrsto stoji njegovo iskonsko zanimanje za pojedinačne ljudske sudbine, obilježene grijesima iz prošlosti koji se ne mogu okajati, i iz njih proistekla dugotrajna želja za osvetom, naznačena trima sudbonosnim akordima na početku uvertire.

Vedrana Šimić i Siniša Hapač u sceni Moć sudbine

Moć sudbine po svemu je velika opera, velikih zahtjeva za pjevače. U repertoar Opere HNK-a Ivana pl. Zajca nije došla slučajno. Da prethodnih godina nije bilo Gioconde i Adriane Lecouvreur, s promišljenošću njihovu pristupu i svekolikom realizacijom na vrhu današnjega trenutka hrvatske operne reprodukcije, ne bi bilo ni Moći sudbine. Da prethodnih godina nije bilo Gioconde i Adriane Lecouvreur, ne bi taj naslov, koji u Rijeci inače slabo ide kod publike (a takvu anatemu u Rijeci, začudo, ima još nekoliko popularnih opernih naslova), punio kuću u nizu ovosezonskih izvedaba. Moć sudbine postavljana je između 1965. i 1983. u Rijeci u tri navrata s malim brojem izvedbi. Na posljednjoj od njih gostovala je Ljiljana Molnar Talajić, uza Zinku Milanov i Dragicu Martinis, jedna od tri proslavljene hrvatske interpretkinje uloge Leonore u svijetu, koja se tom prigodom jedina u njoj predstavila hrvatskoj publici. Navedeno govori koliko je važan kontinuitet rada i da kakvoća predstave uvijek privlači publiku, bez obzira na naslov.

Dirigentica Nada Matošević na čelu glazbenog ansambla sigurnom je rukom ostvarila velik raspon izražajnosti te partiture u njezinoj dramatičnosti, ali i liričnosti te u komičnim trenucima. Orkestar je bio besprijekoran kao cjelina i u istaknutim solima, zbor pojačan zborom Jeka Primorja, zvučan i precizan (zborovođa Igor Vlajnić).

Redatelj Ozren Prohić sa suradnicima (scenograf Dalibor Laginja, kostimografkinja Irena Sušac, koreografkinja Maja Marjančić i oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović) uprizorio je niz živopisnih slika u pozadini kojih su neminovni ratni događaji. Spontano su iz toga jasnog, čistog uprizorenja (doduše s ponešto manirističkom postavom karnevalskog zbora, s grotesknošću njegovih pokreta) izronili glavni likovi sa svojim sudbinama, među kojima se na prvome mjestu izdvaja odličan bariton Siniša Hapač u ulozi Don Carla. Prvak Zagrebačke opere već je na početku karijere prije desetak godina naznačio pjevački put verdijevskog baritona i sada je ostvario svoj prvi vrhunac. Istaknuo se podatnim, ujednačenim glasom lijepe boje sa sigurnim visinama i finim pjevačkim fraziranjem. Kroz vjeru u glazbu i tekst svoje uloge ostvario je uvjerljiv lik koji je u osnovi negativan, ali zaslužuje sućut zbog utjecaja sudbine na njega i ljude u njegovoj okolini. Odnos između Don Carla i Don Alvara bio je dobro izgrađen, kao i prava minidrama u prvoj slici između Leonore, markiza od Calatrave i Don Alvara. Prizori s Preziosillom bili su razigrani, Leonorin odlazak u samostan riješen je uobičajno efektno s nizovima redovnika i križem u pozadini, dok je prizor fra Melitonea s prosjacima na početku 4. čina bio šarmantan, a time i opravdan.

Pjevački odlični, štoviše atraktivni, bili su bas Ivica Čikeš kao Gvardijan i mezzosopranistica Kristina Kolar kao Preziosilla. Bas Siniša Štork kao Calatrava i bas Ozren Bilušić kao fra Melitone predvodili su niz uspješnih manjih uloga.

Na premijeri 12. veljače u ulogama Leonore i Don Alvara nastupili su sopranistica Olga Kaminska i tenor Luis Chapa. U drugoj podjeli iste uloge tumačili su Vedrana Šimić i Raul Gabriel Iriarte, tenorski gost iz Argentine, pouzdan pjevač nosivoga glasa i sigurne verdijevske fraze, koji se istaknuo profinjenim nastupom. Iako njezin glas nije verdijevski, ni idealan za talijansku operu, Vedrana Šimić zahvaljujući velikome pjevačkom trudu funkcionira kao dobra Leonora.