Tri Zagrebačka koncerta

Tri djela praizvedena su na koncertima 26. listopada (Tarbuk), 23. studenog (Šipuš) i 22. veljače (Seletković) u Hrvatskom glazbenom zavodu

Zagrebački solisti, naš najslavniji i najdugovječniji komorni ansambl, od svoje je 57. koncertne sezone uveo bitne novosti u programiranju koncerata u Hrvatskom glazbenom zavodu. Potaknut nagradom Orlando za nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama, snimanjem albuma sa svjetski poznatim gitaristom Pepeom Romerom za diskografsku tvrtku Naxos, kao i turnejom po Japanu početkom rujna, ansambl je pun žara, nadahnuća i novih ideja prionuo redovitom angažmanu u matičnom gradu. Koncertni majstor Borivoj Martinić Jerčić osmislio je recept za uspjeh: povezati povijesni repertoar sa sasvim novim djelima eminentnih autora iz naše okoline. Šest Brandenburških koncerata Johanna Sebastiana Bacha i šest novih Zagrebačkih koncerata naručenih od šestorice suvremenih hrvatskih skladatelja, uz nastup istaknutih, mahom mladih, hrvatskih solista u sredini, model je po kojemu je stvarano šest koncertnih programa. Dugoročni projekt u inicijalnu je zamisao uključio i mogućnost snimanja ciklusa novih djela u studijskim uvjetima, a u planu su tiskanja CD-a i partitura.

Zagrebački solisti

Pozorno su birani skladatelji od kojih su naručivali pojedine koncerte, uz uvjet da se u svojim novim radovima drže instrumentacije i forme Bachovih djela iz ciklusa koji iskušava raznolike kombinacije instrumenata, kolorizme, sonornosti i teksture. Iako su sve to pojmovi koje najčešće vezujemo uz glazbu novijeg doba, u svojim ih je kategorijama svakako bio svjestan i sam Bach, taj uzor skladateljskim naraštajima sve do današnjega dana. Pojedina djela iz ciklusa skladateljski razmatraju autori različite dobi i poetika: Mladen Tarbuk, Berislav Šipuš, Krešimir Seletković, Srđan Dedić, Davorin Kempf i Srećko Bradić. Četvorica su proizišla iz klase istoga profesora na Muzičkoj akademiji (legendarni zagrebački skladateljski pedagog Stanko Horvat), dok je Davorin Kempf, učenik Stjepana Šuleka, bio profesor najmlađega od odabranih skladatelja, Krešimira Seletkovića.

No kako su pokazala dosad praizvedena tri Zagrebačka koncerta, sličnosti i razlike između skladateljskih idioma više se zapažaju na individualnoj razini nego prema pripadnosti istoj školi. Premda vršnjaci i prijatelji sa studija, Tarbuk i Šipuš prilično se različito referiraju na Bachove postulate, dok Seletković kao pripadnik novoga naraštaja nije toliko udaljen od svojih starijih kolega koliko bi se to moglo očekivati. U sva tri slučajeva skladatelji se s mnogo poštovanja odnose prema izvorniku, što se najizravnije može iščitati iz njihovih popratnih komentara objavljenih u knjižici koncerta.

Tako se stvarajući svoj Prvi zagrebački koncert Tarbuk pita: „Kako bi Bach danas pristupio ovakvoj narudžbi, i to u Zagrebu, u odnosu na šarenilo mogućih izraza?“ Na samu sebi postavljeno pitanje odgovara glazbom koja mu je kao orkestralnom dirigentu najviše bliska: dvadeset glazbala koja Bach traži u svojem Prvom brandenburškom koncertu kod Tarbuka stvara bogati orkestralni zvuk simfonijskih proporcija temeljen na dijalektici gustih motoričkih ulomaka i prozračnih solističkih kantilena. Sjajno instrumentirano djelo donosi višeslojne oblike, raspoloženja i teksture, karakternih boja i situacija, uz poštivanje zadanih postupaka i tehnika. U završnoj apoteozi vraća se na uvodno džezističko ozračje improvizacije i glissanda u solističkim dionicama, u čemu vidi suvremenu analogiju elementima barokne glazbe.

Premda također stvara Zagrebački koncert u trajanju od dvadesetak minuta, Berislav Šipuš u svojem uratku pod brojem dva nominalno odbija slijediti uzor u popratnom komentaru: „Skladati po uzoru za nekoga? Ništa od toga.“ No buntovnik bez razloga ovdje instrumentaciju tek blago proširuje alt-flautom, engleskim rogom i običnom, a ne samo malom trubljom, dok se u ozračju sanjarskog preludiranja zadržava na razini baroknih zakonitosti. Smirujući solo čembala prelazi u espressivo gudače u fugato-tehnici, sve do motoričnog finala gdje se gestama nad repetiranim trilerima ubacuju i dadaistički glasovni povici instrumentalista („Tira!“), što je u posljednje vrijeme postao zaštitni znak Šipuševih djela, koja često iskoračuju u izazovno područje tzv. instrumentalnog teatra.

Posebnu je skromnost Krešimir Seletković u svojemu Trećem zagrebačkom koncertu pisanu samo za gudače uz čembalo iskazao na razini trajanja (13 minuta), već i nevjerojatnim oprezom iskazanim u poetično sročenom tekstu osobnog doživljaja Bachove glazbe, uz hipnotizirajuće ponavljanje sintagme „Pokušaj imitacije“. Više od svojih prethodnika u projektu Seletković je pozorno proučio elemente Trećeg i najpopularnijeg od Brandenburških te zapažene situacije i dramaturgiju djela pretočio u atmosferičnu skladbu pregledne forme. Trostavačni je koncert satkao od višeslojnih analogija s modelom krećući se od prozračnoga guslarskog uvoda koji počinje ni iz čega, preko plošno-repetitivnog nakupljanja energije u srednjem stavku, sve do efektnog imitativnog finala, što se u zrcalnoj simetriji ogledao s prvim stavkom Bachova Trećega brandenburškog koncerta na početku večeri.