Tragična priča s granice

Ispod naslova romana Jane Perkanova stoje dvije napomene. Prva, vezana uz žensko ime u naslovu, glasi ovako: „(što je mojoj sestri Pavici govorila u kasetofon početkom 1992. u Dubrovniku)“. Druga obavijest tehničkoga je karaktera: „S vrpce skinula i kratko dopisala Ana Bako“. Spomenimo još jednu važnu informaciju, onu iz bilješke na omotnici knjige: „Ana Bako je izmišljeno ime.“ U suvremenoj hrvatskoj književnosti ne susrećemo se često sa pseudonimima, što pojačava radoznalost: tko stoji iza lažnog imena? Krije li se žena ili muškarac; je li posrijedi početnik (iako ovaj tekst uopće nije početnički); ako nije, je li se već i prije služio izmišljenim imenom...? Nećemo se, baviti odgonetanjem imena, jer bi to bilo besmisleno. Zato, vratimo se onim dvjema prvim napomenama. Što nam zapravo signaliziraju?

Ana Bako, Jane Perkanova, Znanje, Zagreb, 2010.

Najprije to da ćemo se susresti s jednim, u tehničkom smislu modernijim, oblikom tzv. pronađenog rukopisa. Ana Bako nalazi naime u dubrovačkom stanu svoje starije sestre Pavice deset kaseta na koje je u vrijeme napada jugovojske na krajnji jug Hrvatske snimila ispovijed izbjeglice iz Konavala Jane Perkanove. Kasete je Ana otkrila nakon sedamnaest godina. Kako joj se taj materijal činio vrlo zanimljivim (Jane „kazuje cijeli svoj život, a on je – baš kao roman“), odluči to kazivanje prenijeti u pisani oblik. Na koncu, sve te podatke, kao i neke druge, nalazimo u uvodu romana naslovljenu Okolnosti otkrića ove priče. Čitatelju neće biti teško prepoznati da se radi o uokvirenoj pripovijesti, naime „uokviren“ uvodom u kojem autor govori o nastanku pripovijesti, a onda riječ preuzima drugi pripovjedač koji izlaže svoju priču. No autorica je osim uvoda – čija je izdvojenost naglašena drugim pripovjedačem, drukčijim jezikom i neuključivanjem u Janinu životnu priču – dopisala „četrnaesto, zadnje, dodano, ne više Janino“ poglavlje. To je zapravo epilog, u kojem Ana Bako istražuje „što je bilo poslije“, cijelih sedamnaest godina nakon što je Jane Pavici ispričala svoju tešku sudbinu.

Uvod i epiloško poglavlje važni su ne samo zbog opisa „okolnosti otkrića ove priče“ nego i zbog toga što čitatelj iz njih doznaje – onoliko koliko Ana Bako govori o vlastitu životu – kakva su njezina moralna načela, te njezin odnos prema književnom tekstu. Izričito naznačuje „nisam spisateljica“, pa kad je u dvojbama, povremeno traži mišljenje svoga srednjoškolskog profesora. Kad govori o tome kako poima književnu prozu, njezino je shvaćanje blizu poistovjećivanju s dokumentom: „Ovo je sve ‘gola istina’ (vrpce čuvam!)“; s kaseta je zapisivala „onako kako je čula“; promijenila je tek „neke nazive i imena“; kratila je „neke suvišnosti“. Svjedočenje kao konačnu svrhu svoga kazivanja/ispovijedanja ističe i Jane: „Pričam ti samo zato da se vidi što su četnici radili po Konavlima u ratu. Da se ne zaboravi, samo zato! Ja nijesam važna, nego to što su činili.“

Roman Jane Perkanova donosi tipičnu priču s granice, s nemirne tromeđe u dubrovačkom zaleđu, gdje se stoljećima sudaraju različite religije, narodi i običaji, i koje često pustoše krvavi ratovi. Janinu je sudbinu u nerazmrsiv čvor vezao takav okrutni rat, onaj s kraja 1991. i početka 1992. godine. Logično je onda da im uzrok vidi u „grubom međusobnom vrijeđanju braće u Kristu“, kad jedni druge nazivaju „pašjom vjerom“: „Zato i jesu ratovi, ovi ovuda, vjeruj ti meni, samo zato, radi ‘pašjije vjera’, koliko god da ji ima, a ima ji još; viđela ja da je tako! I nije istina da u ratu judi podibjaju. Dibji su oni i otprije, samo u ratu smiju biti kakvi i jesu!“ Svoj životni put Jane kronološki priča Pavici – linearna fabula romana vodi čitatelja od njezina djetinjstva do izbjeglištva u Dubrovniku. Njezin lik oblikuje se logično i čvrsto s obzirom na društveni milje: u škarama patrijarhalnih običaja i nepisanih zakona, prerano ostala bez oca, nedovoljno obrazovana, ona se neće moći oduprijeti okrutnosti sredine. Ta sredina ne prihvaća, ili s negodovanjem gleda na „dvostruk“ identitet djece iz mješovitih brakova. Zato Janinu psihičku stabilnost nagriza ambivalentni osjećaj, unutarnje proturječnosti koje proizlaze iz činjenice da joj je otac Crnogorac, a majka Hrvatica. Tako je u Pojatištu, selu „odma iza granice“ gdje je živjela od djetinjstva, ona Ljeposava Radović, a u Škajama, zaseoku na hrvatskoj strani gdje se udala, Jane Perkanova, tj. Perkanova žena. Iako nesposobna racionalizirati taj svoj dvostruki identitet, osjeća da on za nju ne bi bio konfliktan kad je ne bi potencirali ljudi poput indoktriniranoga srpskog pravoslavnog popa Jovana Krivogleđa (nomen est omen; sličnu funkciju ima i toponim Nedođija – crnogorsko selo u kojem je nastanjen Jovanov brat Luka).

No Jani će najviše nevolja, još zarana, donijeti njezina ljepota. Već u trinaestoj godini muškarci su oblijetali oko nje, a ona „nije znala što bi sa sobom“: „Tjelesno sam bila žena, a u znanju i u duši dijete“. Kao djevojčica, doživjela je niz trauma: najprije su je salijetale časna sestra i časna majka u samostanu kamo je bila sklonjena od muškaraca, a od trojice sinova dvojica su rođena nakon što su je silovali pravoslavni i katolički svećenik. Vrhunac te nesretne povijesti zbio se u njezinoj kući, gdje ju je za jednog pljačkaškog pohoda silovao vlastiti sin. I sve je te silne nesreće Jane preživjela, ali saznanje da joj je zadnji živi sin homoseksualac oduzelo joj je razlog postojanja. Dotad ju je držala nada da će se on oženiti, i time ostvariti njezino obećanje Perkanu da će „očuvati ognjište“.

Od brojnih likova koji su prošli kroz Janin život posebno mjesto zauzima dijabolični pop Jovan. On ne samo da je silovao njezinu majku, pa onda i svoju kćer, nego je i sina kojeg je dobio s njom „poklonio“ svome bratu i nerotkinji. No čini se da je Jovan prije svega simbol zla što ih donosi rat: on je jedan od onih što taj ratni mehanizam vječno podmazuju, od onih koji proizvode i pokreću rat. Zato je Jana uvjerena da se stvarni život ne može zamisliti bez „pulitike“, pa ako izbaci politiku iz svoje priče, „kako ćeš onda zna što je što i što je zbog čega, ako ne znaš ko je s kim, ko kako, ko kome i zašto“. Na pitanje Ane Bako bi li izbacila iz teksta političke i ideološke iskaze pojedinaca o kojima je govorila Jane, Profesor odgovara da bi to bila krivotvorina; dapače, da je samo u takvim političkim prilikama bila moguća onako stravična Janina sudbina: „(…) sada, kad sam i ja to pročitao, mogu ti kazati da je cijelu priču i tu njezinu strašnu sudbinu i proizvela politika stvaranja ‘velike Srbije’, od tisuću devetsto osamnaeste, kad smo se našli u istoj državi, do ovog rata.“

Roman Jane Perkanova ne otkriva novo područje u hrvatskoj književnoj geografiji – Feđa Šehović „zaposjeo“ je dubrovačko zaleđe već prije. Ali slikajući sudbine pojedinih likova, roman pruža i neke uvide u zbivanja istočno od granice, što kontekst priče čini razumljivijim (sukob Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, egzodus Hrvata iz Herceg-Novog). Uz zanimljivo riješenu kompoziciju, protočnu fabulu i tečno pripovijedanje, vrijednost je romana i njegov jezik – dominantan lokalni idiom u kazivanju protagonistice. Glavni nedostaci romana odnose se na pojedine melodramske situacije, na uvođenje nekih motiva koji ne pripadaju ovom tipu proze (Perkanova sposobnost da „vidi unaprijed i unatrag“), ili koji ne djeluju uvjerljivo (gradnja tajne prostorije za Janu ispod Jovanove kuće, što djeluje kao prethodnik slučaja Natasche Kampusch; opis seksualnih orgija što ih je priređivao pop). Takvi detalji narušavaju cjelinu, ali tekst nudi dovoljno poticaja za čitanje.