Tamna strana čovjeka

Ljudsku maštu možete prepoznati na najrazličitijim mjestima – od virtuoznih rješenja zabijanja golova, poteza kistova velikana likovnih umjetnosti i rješenja parkovnih cvjetnih aranžmana do filmova Tima Burtona ili svakodnevnih snalaženja u bezizlaznim situacijama. No najbolje primjere ljudske mašte u najgorem i najbizarnijem obliku možete vidjeti u inventivnosti naprava koje su ljudi konstruirali za mučenje. Izložba u zagrebačkom Arheološkom muzeju daje nam uvid u upravo to – sprave za mučenje. Putujući je to projekt organiziran u suradnji muzeja i tvrtke Mondo iz poljskoga grada Gdynie. Više od pedeset izloženih predmeta, ako ih takvima možemo nazvati, pokazuju nam kako su izgledale naprave kojima su se ljudi, od srednjeg vijeka (a sigurno i ranije) pa do 18. stoljeća (a neke i do druge polovice prošlog stoljeća), koristili u kaznenim progonima, religijskim i inim istragama...

Nirnberška djevica

Rekonstrukcije koje vidimo na izložbi odličan su pokazatelj brojnih konteksta oko kojih ona gradi svojevrsnu priču. Povijesno, mučenja su praktički započela od trenutka kada je čovjek stao na dvije noge, preko robovskih društava do feudalizma i nadalje. Institucionalno mučenje – od bičevanja ili kamenovanja do okrutnoga brončanog bika stanovitog atenskog metalca Perillosa u kojega bi okrivljenika zatvorili i lagano pekli na vatri ili pribijanja na križ – trebalo je, na najrazličitije načine, od osumnjičenika iznuditi priznanje, od vještice pokajanje ili jednostavno prijestupnika kazniti. Metode vidljive i dvojezično objašnjene na ovih pedesetak izložaka u Arheološkom muzeju zapravo, ma koliko to grozno zvuči, zadivljuju jer su invencija i okrutnost zaokružene pokvarenom maštom pokazale tamnu stranu čovjekove prirode. Rekonstruirane prema originalima, sačuvanim ilustracijama i raznim zapisima iz različitih dijelova Europe, sprave za mučenje samo su konačno sredstvo cijeloga pomno smišljena koncepta nanošenja tjelesne boli. Među manje bolnim izlošcima nalazimo pokorničke halje od grubih tkanina koje su djelovale samo na moralnoj razini, a nosile su se u javnosti sa željeznom ili kamenom krunicom. Gradacijski po ljestvici boli, izložbu upotpunjuju i zanimljive sramotne maske, bukačeve frule, lisičine, violine sramote ili obične klade i stupovi srama koje su imale dvojaku svrhu – kazniti počinitelja, ali i upozoriti promatrača.

Penjući se po ljestvici boli, pretpostavljam da je sve ostalo bilo iznimno bolno. Klasično žigosanje, željezna čizma, sidro ili prstolomac samo su dio ponude koju možemo istražiti na izložbi. Sprave su to koje se dotiču pojedinih dijelova tijela ili koje stavljaju tijelo u neugodan položaj. Vrlo je teško izdvojiti najjeziviju spravu koja je rabljena za mučenje prijestupnika. Je li to možda roštilj ili nirnberška djevica, sarkofag s unutrašnjim šiljcima koji ne oštećuju vitalne organe, nego vas pušta da iskrvarite? Ili je to možda kotač za lomljenje? Ili cjepač koljena? Stolica za ispitivanje ili prijestolje? Razapinjač ili heretička vilica? Metode koje su primjenjivane često su jednake kao i, kako se može čuti, današnje – mučenje rastezanjem, mučenje vodom ili mučenje davljenjem, za koje na izložbi piše da je posljednji put primijenjeno u sedamdesetim godinama minuloga stoljeća u Španjolskoj. Među najokrutnijim i najmorbidnijim spravama nalazi se tzv. oralna, rektalna i vaginalna kruška – način primjene zasigurno naslućujete sami. Bilo da su se odvijala u mračnim podrumskim prostorijama ili na javnim gradskim trgovima, mučenja su uvijek bila sredstvo ispitivanja, kažnjavanja, preodgajanja, prisile. Nabadanje na kolac, njihanje na Judinoj kolijevci, mučenje škakljanjem ili tiještenje glave bile su samo neke od mnogobrojnih metoda mučenja. Neki od instrumenata mučenja podsjećaju na poljodjelske alate s morbidnim dodacima, šiljcima, čavlima, noževima... Možda je među njima najzanimljivijim tzv. oružje policije i tamničara kojima su vas mogli voditi na dugom štapu dok vas je oko vrata zatezao prsten sa šiljcima prema unutra ili naprava za španjolsko mučenje škakljanjem koje sliči alatu između vila i grablji kojima bi vam naživo strugali kožu i površinske organe.

Pitanje koje se samo nameće, šećete li ovakvom izložbom, jest, koliko smo se mi danas, u 21. stoljeću, civilizacijski odmaknuli od takvih vremena? Je li se išta promijenilo? I, ako jest, koliko se promijenilo? Prema nekim podacima, protokol uz Konvenciju protiv mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja koju su sredinom osamdesetih donijeli Ujedinjeni narodi ratificiralo je manje od sedamdeset država. Mučenja razna – fizička i psihička – provode se svakodnevno i u svim dijelovima svijeta. Možda i na ovakvim ili sličnim spravama te ovakvim ili sličnim metodama. Uostalom, svjedočili smo im u našoj bliskoj povijesti. Nevladina Svjetska organizacija protiv mučenja (World Organisation Against Torture, www.omct.org) svakodnevno izvješćuje o kršenjima ljudskih prava i ti su izvještaji jezivi.

Izložbu, kojoj je autor Piotr Buczkowski, a koordinatorica Maja Bunčić, sasvim sam solidno posnimio kako bi koja od snimljenih fotografija popratila ovaj tekst. Nakon što sam prebacio fotografije na računalo, jako sam dvojio u koju bih ih mapu mogao arhivirati. Završile su u mapi Umjetnost jer, čini se, ako postoji umjetnost spremanja obroka ili obrada biljaka, umjetnost pletenja ili origami – onda vjerojatno postoji i umjetnost mučenja. Barem nam se tako, nakon zagrebačke izložbe, čini.