Štamprl, fraklec, fićok i sajtlik – cugerski kvartet

Znalo je to biti u lipnju, u toplijim godinama i potkraj svibnja. Susjed Iskra, samac, koji je živio preko puta naše kuće, pozivao nas je da mu pomognemo obrati višnju. Imao je prizemnicu, oko nje voćnjak, a u voćnjaku starinski saletl. Već stoput primijenjenom metodom ispitivanja mladih (što mogu kad sam cijeli radni vijek provela s njima!) ustanovila sam ono što sam i pretpostavila: neće znati što je to saletl. Da ne bi tko pomislio kako sam se prebacila na neki nerazumljiv jezik, evo odmah odgonetke – saletl je sjenica u vrtu. Ima drvene isprepletene stijenke kroz koje dopire dovoljno zraka, a krov štiti dokoličare od sunca. Nekoć su ljudi u takvim sjenicama sjedili, pijuckali, kartali se i razgovarali. No mi kod gospona Iskre nismo nikad sjedili i godnjali. Dao bi nam dio višanja koji nam pripada, a ako godina nije bila baš rodna, znali smo višnje i kupiti. Ne za sebe (ja slabo marim za te kiseliše), nego za tetu Jozefu, posljednju Mohikanku iz tatine familije koja nije propuštala priliku da nam svake godine napravi višnjevaču (od „pravih, domaćih“ višanja, razumije se). Kao dijete, smjela sam tek probati jednu „pijanu višnju“, no nije mi bilo jasno zašto se Jozefa toliko gnjavi i s višnjama, i s flašama, i s pretakanjima kad ih je lijepo mogla izvaditi iz čokoladnih bombona u „crvenom zlatu“ (Griotte). Liker mi dugo nisu dali kušati, pa ga kao dijete nisam ni cijenila.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.