Šah sa snijegom

* * *

Proturječne poetske kombinacije

O pjesnikinji Lani Derkač pisala sam još 2006. u povodu njezine knjige pjesama Striptiz šutnje (tribina Jutro poezije). Citiram: „Neočekivana duhovitost mlade pjesnikinje pogađa svojom metafizičkom vedrinom koja se virtualno širi do apsurda.“ Upravo tako. U toj smo zbirci bili nazočni poetskom striptizu, ali bez tjeskobe. U uspjeloj, ironičnoj sintagmi u kojoj bivši ljubavnici koji su se spotaknuli o život (pa sade „šumu po cijelom stanu“), odvija se – „svlačenje ljubavi“. To osebujno svlačenje pjesnikinja Lana Derkač nastavlja i u svom novom ciklusu Šah sa snijegom. Svoje virtualne poetske koordinate ona proširuje na život kao takav, naime, tu se život spotiče o život. To je, ističem, spoticanje života u svekolikim globalističkim tranzicijama: „Drugi dan tisak spominje / poduzeća pred stečajem / jer hrvatsko pravosuđe štiti / one koji ne plaćaju dugove / pa bi i njega trebalo urediti / kao nedepiliranu nogu.“ (Izbor depilatora).

Transponirajući svoje kontradiktorne poetske kombinacije u svakidašnju globalističku retoriku, pjesnikinja poput vješta šahista pomiče figure na kazuističkoj i netransparentnoj „šahovskoj ploči života“: „Ljeto u Hrvatskoj dugo neće pobijediti na / izborima, / a i zbog klimatskih promjena / sve popularnije su koalicije.“ (Letovi). Vjerna svojim poetskom transfiguracijama, Lana Derkač dosljedno koalira s transcendentnim i nespoznatljivim. Pjesnikinja kao da uživa u svojim nespojivim virtualnim apsurdima, koji su definitivno oprečni frustriranosti, suglasnosti pod svaku cijenu (čitaj: konformizmu!) i oportunizmu. Ona se poetički suprotstavlja uvriježenim tabuima: „Na pod hodnika pala je stropna svjetiljka, / a majstor je pokušava ponovo učvrstiti. / Zašto to činite? upitala sam ga. / Zar nije i za nju jesen? (Letovi).

Ironijska protuslovlja koaliraju s cinizmom i pisanje takve poezije ne donosi osjećaj udobnosti, niti ustoličuje opuštenost i pravo na sreću. Naprotiv, ta proturječja impliciraju duhovnu neudobnost, dvojbenost transparentnosti i opstrukciju ideala. Dakle, ništa od poznate američke uzrečice: Take it easy!: „Ako može začarati osobne mitologije / i pisati, pitam se kako da prevarim carinike / pa prenesem knjižnicu magle u Hrvatsku. / Premda kod kuće već postoji slična knjižnica.“ (Magla u XXL veličini). Pjesnikinjina imaginativnost u ciklusu Šah sa snijegom nadahnuto se suočila sa tzv. dnevnom politikom. Zaintrigirana svekolikom destrukcijom morala i ideala, osmislila je poetski osebujnu internetsku stranicu, svoj virtualni poetski blog. Meni osobno žao je što nas u proturječne poetske kombinacije svojega viđenja svijeta više nestašno ne uvjerava. Ozbiljna je i zamišljena u traženju pjesničke i ljudske istine. U pjesmi Mir bez putovnice Lana Derkač Šalat diskretnom, ali oštroumnom ironijom svlači dehumanizirane pothvate čovječanstva: „Najčešće nas napušta šutke. / Ili možda ipak govori, / samo što tada odjednom svi pričamo drukčijim jezikom.“

Ljerka Car Matutinović

* * *

IZBOR DEPILATORA

Još sasvim malo nedostaje

da mi mrak uzme otisak

prije no što me svede tek

na obris u spavaćoj sobi.

Dodirujem si noge i nisam

sigurna jesu li dovoljno glatke.

Baš je sječa šuma na televiziji

uvjerljivo odigrala melodramu

o depilaciji Zemlje.

Čak sam iverje

uspješno identificirala

kao beznačajne statiste.

Drugi dan tisak spominje

poduzeća pred stečajem

jer hrvatsko pravosuđe štiti

one koji ne plaćaju dugove

pa bi i njega trebalo urediti

kao nedepiliranu nogu.

Istovremeno radio priznaje

moć nevremenu koje je čupalo

kuće i drveće u Uttar Pradeshu,

tek nekoliko dana nakon

ciklona u Mianmaru

i potresa u Kini.

Da je spiker imao barem

malo vedriji ton,

pomislila bih da i on

reklamira depilatore.

U snu šuma mi je izrasla na boku.

Više ne mogu izabrati novo mjesto

i povesti stabla.

Pa ako ih i posijeku,

mrak je već načinio kalup

za njihov odljev.

LETOVI

Negdje se srušio još jedan avion.

Još malo pa će lišće opasti s grana.

Na pod hodnika pala je stropna svjetiljka,

a majstor je pokušava ponovo učvrstiti.

Zašto to činite? upitala sam ga.

Zar nije i za nju jesen?

Komarac je sletio na zid kupaonice

i već sam podigla ruku i htjela ga

udariti komadom papira.

No pomislila sam da ću uskoro letjeti

u Mexico City pa Guadalajaru i što bi se

dogodilo kad bi divovski prsti nevremena

zgnječili avion.

Spustila sam ruku, ali ipak sam jutros

utopila mušicu s ruba umivaonika,

a htjela bih s happy endom preletjeti

Atlantik.

Domaći vjetar mi list breze donosi

kroz prozor.

Ljeto u Hrvatskoj dugo neće pobijediti na

izborima, a i zbog klimatskih promjena

sve popularnije su koalicije.

Hladnoća postaje predsjednik!

PARIZ – MEXICO CITY

Letimo nad Atlantikom.

I Željki i Diani teško je tako dugo sjediti,

iako su do prozora.

Mi vidimo samo oblake i osjećamo

da smo u nebesima o kojima sam

prije puta razgovarala s D.-om:

Vi biste, žene, i kad dođete Bogu,

prigovarale zbog prašine.

Gnjavile ga da nije dovoljno dobro

obrisana.

Iz visina je blještalo sunce

i putnici su zastrli prozore.

A još jučer širilo se

samo iz naše dnevne sobe

i osvjetljavalo balkon

i neupaljene svjetiljke u Radićevoj.

Da ostavim sunce u sobi?

upitao me muž.

Dvojio je da li da ugasi svjetiljku

prije nego što me odveze na posao.

Kad je Meksikanac s desne strane

podigao zastor,

učinilo mi se da vidim ocean.

Pogledala sam D.-a

i, sitničavo ženski,

primijetila neizglačane crte

na njegovoj vesti.

Pomislila sam koliko bih tek

nebesima našla neizglačanih dijelova

u naborima oblaka

i Atlantiku u krijestama valova.

Kad otvorimo putne torbe,

iznenadit ću se koliko su se

nabori D.-ove veste bespolno

razmnožili u zgužvane košulje.

MAGLA U XXL VELIČINI

U prosinačko jutro magla se predstavlja kao

podstanar Skopja u nebeskoj XXL veličini.

Na hrvatskoj televiziji neki dan u

reality-showu tvrdila je da je ušla u zemlju

legalno, iako bez osobnih dokumenata.

I ovdje je državna televizija priznaje.

Dan ju je odlučio razmazati po čitavom gradu

poput mliječnog namaza s biljem, pobrkavši

Skopje s kriškom kruha.

No ona je ta kojoj post ne pada na pamet,

koja će progutati svježa peciva na

Trgu Makedonija, hvalisajući se kako ih

s lakoćom otima upravo svojim nježnim

i eteričnim tijelom.

Magla igra na golemom ekranu grada,

ona je nebeska produkcija,

svjesni su i piloti.

Dosadila mi je kao dokumentarna emisija

pa je poželim prozeblim očima zamrznuti

i od nje načiniti beskrajan kristal.

A onda je naglo odmrznuti gorljivom željom

da se raspuca u grumene koje će djeca

skupljati po tlu i učiti brojeve.

Moja gorljivost mogla bi prerasti

u globalno zatopljenje.

Na anđelima bi ostali svjetlucavi tragovi

kristala ako bi proletjeli baš u trenutku

kad se naglo ugrijan lomi čitav taj

nesagledivi komad.

Magla je inspiracija.

No jedino vrijeme može celzije

pretvoriti u njenu medicinsku sestru

hirovita karaktera koja je njeguje pa,

predomislivši se, hotimice krivo liječi.

Magla nudi čuda, samo ih treba

prepoznati. Posvetiti.

Zato je i ne mogu očistiti ulični čistači,

ni ogoliti sve njezine moguće priče.

Ako može začarati osobne mitologije

i pisati, pitam se kako da prevarim carinike

pa prenesem knjižnicu magle u Hrvatsku.

Premda kod kuće već postoji

slična knjižnica.

Ako magli iznajmim misli

i ona pristane da joj budem stanodavka,

mogla bih je ekshumirati i čitati

u bilo kojem gradu kad je nema.

ŠAH SA SNIJEGOM

Dva su razloga zašto nismo otišli

u Bratislavu.

U Zagrebu leprša snijeg,

putovi do nje gotovo su neprohodni

i Davor kaže da se Bogu vjerojatno

probušio jastuk u Austriji.

A i mene je uhvatila migrena

i njezin sam talac.

Nije moguće zaigrati šah u zrnu žita,

no jučer sam vidjela kako su dva

šezdesetogodišnjaka postavila figure,

povukla prvi potez u pahulji snijega

i tako ušla u njezino meko tijelo

u Hrvatskoj.

Bilo je proteklih dana u Zagrebu

blagdanske nervoze Nečastivog

koji ne podnosi mir,

bezbroj udara na namirnice koje još

nisu bile skuhane za ručak,

ataka na telefonske brojeve što ih je

trebalo izvrtjeti pa nam ionako nisam

stigla naći smještaj u Bratislavi.

Razmišljala sam bi li soba od smotuljka

Davorove kose propuštala snijeg.

Za prvi obrok imali bismo perec

slučajno ostavljen u kaputu.

Doduše nenačinjen od onog zrna koje je

klijalo u meni i već se protezalo ne bi li

ispisalo nevidljive grafite po žbuci

bratislavskog zamka uokvirena snijegom.

Mislila sam kako je to zrno što je klijalo

usred zime iznimka.

I ne znam zašto sam vjerovala da bi baš

u njemu bilo moguće pomaknuti figuru,

načiniti potez.

Usmjeriti onog istog pješaka

iz spomenute partije šaha

i povesti ga umjesto mene

u proboj preko bijelog polja

austrijske autoceste.

STANAR ZIME

Grad je pustio svoju karnevalsku kosu,

ledene sige.

Predstavio ih kao dobroćudne izrasline.

Gotovo da je perfekcionist kad se želi

uklopiti u kućni red zime,

stanar je koji se pridržava pravila.

No sve s prizvukom tumora loše zvuči.

Zagreb se mogao maskirati bezazlenije.

Kako su samo debla,

zaogrnuta mahovinom i snijegom,

lijepa na popodnevnom svjetlu!

I dok razmišljam o operativnim zahvatima,

D. okreće TV-program i kao kirurg uklanja

nesimpatičnu reklamu.

Namigne mi: E jesam je sredio, ha?

Odvraćam:

Sad čekaj da se barem pet godina

ne pojavi ni na jednom programu.

Onda ti možda povjerujem da nije

metastazirala.

MIR BEZ PUTOVNICE

Mir je svjetski putnik.

No često olako pakira svoje putne torbe

i napušta osobe i tla.

Ponekad ostavi onaj najveći od kofera.

Kao, vratit će se. Mogu proći i godine dok

ne izvrši obećanje koje je, odlazeći, dao.

Najčešće nas napušta šutke. Ili možda ipak

govori, samo što tada odjednom svi pričamo

drukčijim jezikom.

Mir je nomad.

Prevaljuje svemirske udaljenosti.

Negdje ga neprestano potiču na promjenu

mjesta, drugdje navikavaju na udobnost pa

teško ustaje iz sklada pijeska ili naslonjača.

Rat i mir odvijaju i zavrću vijke našeg

trajanja pa je mir i mehaničar.

I pjesnik.

Njegovo skladno pomicanje jezika

daje ritam valovima.

Namješta padinu kao jastuk životinjama,

vjetrom masira kičmu bilju.

Usred monsuna mir može u nama ispisati

sunčane zakone. Usvojiti vedre pravilnike.

On prelazi granice bez putovnice,

nadmudruje carinike koji ga ne mogu zaustaviti.

Kad odseli,

kao da zagrmi u nebeskom kamenolomu.

A zapravo je netko minirao mir.

SLAVLJENIK

Nebo je čarobnjak.

Zadivilo je ravnice pa su skočile u njega

od tada se definirajući kao planine.

Ostavilo je dojam na vode pa su se po

nevidljivim nitima njezine najsmionije

molekule popele u oblake.

Nebo dobro sluša baš zato što je

prazan prostor i što mu nijedan

predmet ne zaklanja zvuk.

Vidi sve kretnje jer mu pretrpanost

ne zaustavlja panoramski pogled

niti mu oduzima objektivnost.

Nebo je široko i kad ga novoizrasli neboder

malo stisne, prikliješti mu pluća,

ono se već porodi na nekoj drugoj strani

Zemlje pa je slavljenik.

Tako svaki dan negdje ima rođendan.

Svjetla što ih uvečer palimo po kontinentima

samo su nepregledne i neujednačene svijeće

na njegovoj torti.