Pretenciozni diletantizam

Znao sam od sama početka da će o našoj enciklopediji biti različitih načelnih sudova, prigovora pojedinim člancima, upozoravanja na propuste; pogreške je u ovakvim izdanjima nemoguće izbjeći, utoliko više što se niz tema obrađuje prvi put u ovakvoj formi. Stoga smo mi koji radimo na ediciji spremni pažljivo saslušati svaki kritički sud, razmotriti njegovu opravdanost, popraviti u nekom sljedećem izdanju propust, ako zaključimo da smo doista pogriješili. S te strane, svaka nam je kritika dragocjena.

Nažalost, od Pandžića će nam biti slaba korist. Čitav njegov tekst prožet je pamfletskim nastojanjem da se dokaže kako je enciklopedija koju uređuju Kravar i Visković ljevičarski ispolitizirana. Budući da smo već doživjeli kritike s ljevice kako zapostavljamo neke lijeve autore i reafirmiramo ustaše, mogli bismo konstatirati da smo vjerojatno u pravu kad nam prigovore upućuju i s druge strane političke scene.

Promotrimo sada što nam Pandžić prigovara!

1. On najprije konstatira da enciklopedija ne donosi tekstove o nekim bitnim djelima svjetske književnosti: nedostaju „Doktor Živago Borisa Pasternaka, Arhipelag Gulag i Jedan dan u životu Ivana Denisoviča Aleksandra Solženjicina, ne manje i Ljuljačka daha (Atemschaukel) Herte Müller“.

Naravno da nedostaju ta djela; da je pažljivo prelistao enciklopediju, Pandžić bi vidio da nemamo ni Božanstvenu komediju ni Hamleta. Donosimo samo interpretacije kanonskih djela hrvatske književnosti. Stranih djela nemamo, ali imamo oko tisuću biografija stranih pisaca koji su obrađeni iz, uvjetno rečeno, kroatocentrične perspektive: u članku o Shakespeareu nisu u fokusu opće informacije o tom piscu, već tradicija prevođenja njegovih djela na hrvatski jezik, odjeci njegova djela u radovima hrvatskih pisaca, hrvatska šekspirologija i dr. U enciklopediju su uvrštavani i strani pisci koji ne pripadaju tom vrijednosnom rangu, ali su pisali o hrvatskim temama, dulje živjeli u našim krajevima, ili se bavili promocijom hrvatske književnosti.

2. Srpski su pisci zastupljeni u velikom broju.

Valjda se tim prigovorom želi istaknuti kako je naša enciklopedija srbofilna, što bi odmah imalo značiti kako nije dovoljno kroatofilna. Srpski su pisci ušli u enciklopediju kao nehrvatski pisci; kriterij je isključivo njihova važnost za hrvatsku kulturnu tradiciju: jesu li utjecali na hrvatsku književnu scenu, jesu li se bavili hrvatskim temama, jesu li pisali o hrvatskim piscima? Stoga ne donosimo tekst o Kiševoj Grobnici za Borisa Davidoviča iako je ta knjiga na pisce kvorumaškog naraštaja utjecala više od bilo koje druge knjige ne samo svjetskog nego i hrvatskog pisca, ali donosimo članak o Danilu Kišu u kojem govorimo o njegovim vezama s hrvatskom književnošću.

3. Naša se enciklopedija ne bavi stvarnošću logorskih usuda u Hrvatskoj, navlastito socijalističkim logorima i stratištima, ne bavimo se hrvatskim žrtvama srbijanskih sabirnih logora...

Točno, mi se tim temama ne bavimo. Ja doista ne mislim da to mora biti u prvom planu književne enciklopedije; takve teme mogu biti spomenute samo u članku o nekom piscu ili djelu koje se bavilo obradom takvih tema.

4. Tekst o Miroslavu Krleži intoniran je adoracijski i ne spominje njegovu cenzorsku ulogu u hrvatskoj povijesti.

Tekst o Miroslavu Krleži pisan je neutralno, u osnovi afirmativno, kako jedan veliki hrvatski pisac i zaslužuje.

5. Hrvatski jezik ne donosi se kao posebna jedinica.

Tu sam primjedbu već više puta čuo iz tabora naše tzv. desnice. To, međutim, nije točno. Hrvatski jezik obrađen je u tekstovima Čakavica, Kajkavica i Štokavica. U tim tekstovima ne govori se samo o suvremenoj dijalektalnoj kajkavskoj i čakavskoj književnosti, već i o razdobljima kad su kajkavica i čakavica funkcionirale kao ravnopravni jezici hrvatske književnosti. U četvrtoj knjizi donosimo i tekst Standardni hrvatski jezik, u kojem će biti obrađen proces standardizacije suvremenoga hrvatskog jezika.

6. U završnom dijelu svojega prikaza Pandžić spominje nekoliko tzv. vjerskih pisaca koji su loše obrađeni te nekoliko manje važnih koji nemaju posebne natuknice. Radi se o površnosti samih autora, ali najodgovorniji je sam glavni urednik.

Posve mi je razumljivo zašto Pandžić izbjegava spomenuti tko su autori članaka kojima on upućuje prigovore. Natuknicu o Ivanu Bandulaviću pisao je Davor Dukić, o Matiji Divkoviću i Bartolu Kašiću Ivo Pranjković, o Juditi Mirko Tomasović, o Davidijadi Andrea Zlatar. Apsolutno stojim iza svojih autora i rado dijelim odgovornost za njihov rad. Sve ono što su oni napisali u svojem radnom vijeku ulijeva mi potpuno povjerenje, a to što se nekima od njih dogodilo da ne spomenu epohalne znanstvene prinose Z. Pandžića posve mi je shvatljivo.

7. U enciklopediji nema nekih vjerskih pisaca.

Zajedno sa svojim autorima razmotrit ću detaljno svaki od Pandžićevih prigovora zbog neuvrštavanja vjerskih autora. Međutim, moram odmah reći da ambicija ove enciklopedije nije bila da popiše sve sastavljače molitvenika u hrvatskoj tradiciji; neki manje važni bit će samo spomenuti u članku Religiozna književnost ili u člancima tipa Misali. Mi smo ipak bili usmjereni primarno na originalno, autorsko književno stvaralaštvo. Većina imena koje Pandžić spominje bit će obrađena u Hrvatskom biografskom leksikonu, koji donosi više od dvadeset tisuća biografija; u našem reprezentativnom izboru oko tri tisuće hrvatskih pisaca oni nisu mogli biti predstavljeni.

Zaključujući ovaj osvrt na Pandžićev tekst u Vijencu, moram reći da sam ga napisao samo iz poštovanja prema čitateljima tog lista. Pretpostavljam da mnogi od njih nisu imali u rukama našu enciklopediju i stoga ne mogu biti svjesni neutemeljenosti Pandžićevih prigovora. Žao mi je što uredništvo Vijenca nije našlo kompetentnijega recenzenta. Nažalost, rezerviranost koju prema Pandžićevu radu pokazuju naši stručnjaci za stariju književnost i latinizam te jezikoslovci pokazala se posve opravdanom. Pandžić je doista površan, neupućen, pretenciozan i beznadno sklon politiziranju i ideološkoj instrumentalizaciji književnopovijesnih činjenica.