Postoji li u Hrvatskoj „treća sila“?

Val prosvjeda koji se širi Hrvatskom kao da potvrđuje tezu da se zaokreti u hrvatskoj povijesti zbivaju u dvadesetogodišnjem ciklusu: 1971–1991–2011. No povijesni procesi nisu tako mehanizirani kako nam se ponekad čini i protesti koji se zbivaju diljem zemlje, premda su izraz općeg nezadovoljstva, nemaju artikulirane ciljeve, tako da se promjene koje žele postići neće moći ostvariti u ovakvoj konstelaciji hrvatske političke scene.

„Dolje sve“ natpis je s jednog transparenta na prosvjedu održanu prošli petak. Poruka je simptomatična zbog toga što pokazuje nemoć da se uz kritiku postojećih istovremeno afirmiraju društveni i politički akteri koji bi bili nositelji željenih promjena. Nezadovoljstvo svime ili nije pravo nezadovoljstvo ili pokazuje frustriranost zbog bezizlaznosti – sumnje da su promjene zaista ostvarive. To može čitavu stvar u konačnici učiniti jalovom.

Roman Grahama Greenea Mirni Amerikanac smješten je u Indokinu pedesetih godina prošlog stoljeća, gdje traje rat između francuskih kolonijalista i odanih im Vijetnamaca na jednoj strani i pripadnika Vijetmina, komunističkog pokreta za oslobođenje, na drugoj. Naslovni lik, Alden Pyle, čijim ubojstvom roman započinje, vjeruje da bi se rat mogao okončati jedino kad bi se u sukob uključila „treća sila“, nezaražena i komunizmom i kolonijalizmom, kojoj treba pronaći vođu.

Bi li se promjene koje ulica zahtijeva mogle dogoditi kad bi se u Hrvatskoj oformila „treća sila“, koja bi čista od grijeha sadašnjih političkih aktera promijenila društvenu situaciju? Moguće je, ali spektar prosvjedničkih zahtjeva toliko je širok da ga je nemoguće artikulirati u koherentan politički program. Zajednički nazivnik mnoštvu interesa jest opće nezadovoljstvo, ali u pojedinostima zahtjevi su disperzivni.

S braniteljskim prosvjedima, međutim, stvar je nešto drukčija. Njihovi su interesi jasniji i bolje definirani. Nezadovoljstvo toga dijela populacije možda je najbolji pokazatelj koliko je hrvatska vanjska politika pomiješala prioritete kada je kao glavni cilj postavila ulazak u Europsku Uniju u potpunosti zanemarivši rješavanje niza problema u odnosima sa Srbijom, od kojih je glavni procesuiranje srpskih ratnih zločinaca. Ali mnogo je i drugih problema, jedan od njih je i status hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, kojoj zbog snažne agresije prema bunjevačkim Hrvatima u Vojvodini prijeti odnarođivanje, o čemu u ovome broju piše Vedran Obućina.

Američka akademija za američku Vladu izrađuje projekt nazvan Osmišljavanje američke politike prema Rusiji, kojim se želi napraviti strategija odnosa prema najmoćnijem suparniku u razdoblju nakon hladnoga rata. U razgovoru u ovome broju predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić izjavio je da za njega slična tema u hrvatskom kontekstu (politika prema Srbiji) apsolutno dolazi u obzir kao Akademijin projekt.

Bilo bi dobro da ga hrvatska Vlada naruči jer koliki god dobitak bio za hrvatske građane, ulazak u Europsku Uniju on ne može nadomjestiti neriješena pitanja agresorovih zločina iz Domovinskog rata, kao ni sve probleme koji proizlaze iz nekadašnje, a čini se i današnje srpske politike prema Hrvatskoj i Hrvatima.