O ljudima i neljudima jednog vremena

Kultni Zidićev tekst govori kroz slučaj pojedinca o stradanju i borbi obespravljenoga naroda u vremenima režimskoga ugnjetavanja, uskraćivanja temeljnih ljudskih i nacionalnih prava i divljeg nerazuma, prinoseći i sam toj borbi: činjenicama i uzornim – hrvatskim – jezikom

Dvije su temeljne činjenice odredile tekst Igora Zidića objavljen prvi put u Kolu br. 12, 1970, pod naslovom Slučaj Alilović koji sada, 2011, četrdeset i jednu godinu poslije, nepromijenjen u zasebnoj knjizi pod istim naslovom objavljuje Ogranak Matice hrvatske u Grudama. Prije nego što kažemo koju o činjenicama koje držimo važnim pa ćemo ih stoga i izdvojiti kao posebne vrijednosti Zidićeva teksta, još nam je reći da je u upravo objavljenoj knjizi priložen i njegov pogovor kao prisjećanje na minule ljude i događaje povećavajući osobnim svjedočenjem njezinu dokumentarnu vrijednost. A nju čitamo u Zidićevoj autobiografskoj bilješci pod naslovom Prije četrdeset godina i podnaslovom Sjećanje na ljude i neljude u kojoj slikovito opisuje kratak i slučajan susret s Ivanom Alilovićem, junakom svoje knjige, koji se dogodio iznenada, za Ivanova povratka u Zagreb nakon višegodišnjeg robijanja.

Igor Zidić, Slučaj Alilović, Matica hrvatska i Ogranak Matice hrvatske u Grudama, Grude, 2011.

Susret je režirao Kairos, bog sretnog trenutka, u Zagrebu, u Matici hrvatskoj, točnije, u malenoj sobi NZMH, u kojoj je Igor Zidić radio kao urednik i dijelio je s dugogodišnjim suradnikom Branimirom Donatom.

Ivan Alilović (1922–2003)

Evo Zidićeva opisa tog susreta:

„Uvijek ću, dok sam živ, čuvati u pamćenju jedan prizor iz Nakladnog zavoda Matice hrvatske, mislim 1973, kada je, kroz poluotvorena vrata našega tajništva u Matičinoj 2, pomolio glavu oniži, mršav i iscrpljen, skromno odjeven čovjek.

– Ne bi tio smetat...

Izvolite, rekosmo, u isti mah, gospođa Zdenka Fabijančić i ja.

– Gospodina Zidića...

Ja sam.

Ivan Alilović, profesor Alilović.

Vidim ga prvi put.“

Piščev zapis nedvojbeno je sačuvao živim taj susret dvoje ljudi ne samu u njegovu sjećanju nego ga je modelirao u neprolazan prizor koji će uvijek živjeti u hrvatskom književnom jeziku na stranicama njegove knjige. Štoviše, taj susret dvoje ljudi koji se nisu prije poznavali, a zauvijek ih je povezala sudbina jedne teme u jednoj knjizi: pisca i njegova junaka.

Naslovnica časopisa Kolo Matice hrvatske u Zagrebu iz prosinca 1970. u kojemu je prvi put tiskan polemički osvrt Igora Zidića, tadašnjeg glavnog urednika Kola, u obranu prof. Ivana Alilovića

Međutim, osim intimne autobiografske reminiscencije, koju čitamo kao književno štivo u živoj dijaloškoj formi u majstorskom opisu Zidićeva pera, tekst pod naslovom Prije četrdeset godina donosi nam i druge, a i drukčije darove, doduše, u jednako vrijednim i slikovitim opisima, ali i s drukčijim slikama i bolnim osjećajima opisujući u tamnim tonovima događaje, ljude i neljude.

Pravo na ime

Naime, piščev zapis svjedoči i o tom herojskom razdoblju hrvatske povijesti o kojemu još i danas govorimo sa zebnjom i gorčinom jer je ostavilo duboke ožiljke u našem nacionalnom biću koji nisu dokraja zacijelili. A taj događaj najčešće pokrivamo samo dvoznamenkastim brojem 71 kao šifrom po kojoj pamtimo to razdoblje naše povijesti, jer čuva u tom kodnom broju nacionalno pamćenje na veliku tragediju hrvatskoga naroda u kojoj su žrtvovani naši najbolji sinovi i najsvjetliji ideali u barbarskoj sječi srbokomunističke diktature.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.