Nekada tabu, a danas...

U današnjem odveć brutalnom i vulgariziranom svijetu, koji rado isključuje sve što nadilazi očekivanu realnost začinjenu virtualnim konstrukcijama, teško je prihvatiti ikakvo vizionarstvo. Još je manje zamisliva vidovitost kakvu nam nudi američki dramatičar Edward Albee u svojoj više realističnoj no futurističkoj dramskoj groteski Koza, praizvedenoj 2002, po kojoj je prevoditelj Andrija Seifried učinio adaptaciju pod naslovom I to je ljubav, koju je režirao Tomislav Pavković, a 24. veljače premijerno izvelo Hrvatsko narodno kazalište Zadar.

Zlatko Košta (Denis), Jasna Ančić (Stela) i Mirko Šatalić (Martin) / Snimio Željko Karavida

Nekima još nezamisliv i šokantni Albeejev sadržaj može se iščitati i kao blaga ironija svega što se današnjem čovjeku nudi kao suvremeni senzibilitet ili pak sloboda života. Naime, uspješni američki arhitekt Martin, dobitnik ugledne nagrade, na svoj 50. rođendan najboljem prijatelju novnaru Denisu, usred prigodničarskoga novinskog intervjua, priznaje da se zaljubio u Miju, u kozu koju je ugledao na nekom ozelenjelom proplanku, s kojom je u seksualnoj vezi. Zgrožen tim Martinovim priznanjem Denis o tome napiše pismo Martinovoj ženi Steli, koja padne u očaj, a sve to dozna i njihov sin Robert, koji je adoloscent i homoseksualac. To je Albeeju bilo dovoljno za obiteljsku dramu, propitivanje društvenih normi i smisla ljubavi.

Sadržaj koji je današnjim puritancima strašan jer govori o sodomiji i homoseksualnosti zadarsku publiku nije šokirao nego nasmijao. Gledatelji su predstavu nagradila jakim pljeskom, shvaćajući realnosti kakve nam se svakodnevno serviraju s ekrana dalekovidnica, provokativnih performansa, novina itd. Jednako kao u Zagrebu ili New Yorku i u Zadru, malo koga više iznenađuju homoseksualnost, sodomija, incest, nasilje jer je to sve više baština našega svakodnevlja.

Bez neke velike koncepcije, što je inače običaj redatelja koje se takvi problemi tiču, Pavković je ponad svega slijedio dobar redateljski instinkt, uronio je u psihu likova i rastvorio ih, ponudivši nam njihove predrasude i frustracije, drugim riječima odlično je iskoristio kreativni potencijal glumaca, što je nužno za uspjeh toga komada. Ne mareći za čistunstvo i preosjetljivost na tzv. korektni govor i postupke, što je danas sine qua non kulturne komunikacije, izrežirao je više nego provokativnu i dobru predstavu, na trenutke glumački izvrsnu, što je u nas često nespojivo s takozvanim redateljskim teatrom. Ostvario je protočnu i ritmiziranu predstavu, postigao je zavidan rezultat koji zaslužuje da ga vidi i publika izvan Zadra.

Rezultat toga je glumački dobro izbalansirana predstava dojmljivih uloga. Osobito se istaknuo Mirko Šatalić, koji je vješto iznijansirao ulogu Martina. U svakom trenutku bio je istodobno smiješan i odsutan poput dječaka zaboravljiva zbog zaljubljenosti, ali i istinski dramatičan kada je iskreno i uvjerljivo branio svoju ljubav prema ljubljenoj kozi. Jasna Ančić ne može promašiti. Njezina Stela bila je zaljubljena i odana žena, ali i žensko čudovište, povrijeđena muževom prijevarom duboko je uronila i živjela tragičnost dostojnu grčkih heroina. Vinko Radovčić iskazao je kompleksnost Roberta rastočena adoloscentnošću i još dokraja neopredijeljenom homoseksualnošću. Zabrinut za raspadanje roditeljskoga braka branio je pravo na intimu neodrasla mladića i nezrela dječaka. Zlatko Košta (Denis) nezahvalnu ulogu prijatelja odglumio je korektno uklopivši se u ritam predstave.

Uspješnosti predstave pridonijeli su dramaturginja Ana-Marija Fabijanić, autor glazbe Nebojša Lakić, senograf John Čolak, kostimografkinja Marija Šarić Ban i oblikovatelj svjetla Ivo Nižić.