Nadahnute percepcije

Knjizi eseja i kritika o prozi pod naslovom Muza izvan geta doista pristaje ta slikovitost. Možda u toj sintagmi ima i tračak dobrodošle melankolije i nenametljive pjesničke sjete (a autorica i jest pjesnikinja!). Naime, kontrapunkt u naslovu, koncentriran u strašnoj imenici geto, (opskurnoj riječi ne laskavog podrijetla još iz 11. stoljeća), kontrapostira dva nedodirljiva svijeta, dva odlučno suprotstavljena stajališta. Uspoređujući pjesničku osjećajnost s tom opsesivnom riječju, autorica strukturira svoje eseje i kritike, jasnom i direktnom odnosu. Ona zazire od prosječnosti i banalna prognoziranja kao od bezumlja, ma s koje god strane dolazilo. Zato njezina lektira nije zauzdana prostorom u kojem živi, već je ona znalački proširuje na važne i zanimljive naslove iz susjednih književnih produkcija (bosanskohercegovačke i srpske).

Autorica znalački odabire sedamnaest kritika koje zaokružuje maštovitim naslovima s porukom. Tako će u naslovu Punjenje svijeta smislom oduhovljeno progovoriti o poeziji Divne Zečević Autoportret s dušom. Temu osamljenosti i žudnje koja je i zanos i zamor znala je suptilno razotkriti. Odabranu prozu osmišljava sintagmama poput Okrutno prozaična proza navodeći kritičke opservacije, ali i slaganje s nekim narativnim rješenjima (Sead Begović, Džibrilove oči).

Darija Žilić pristupa odabranim naslovima bez euforije prihvaćanja ili neprihvaćanja, prilazi knjizi s poštovanjem, odgovorno odabire karakteristične detalje na kojima gradi svoj kritičarski postupak. Zaokupljenost temom ne dopušta joj da bude površna, i s brižljivom kritičarskom akribijom otkriva diferentne književne osobnosti. Povjeriti joj knjigu na recenziju znači – vjerovati joj.

U prvom dijelu knjige Eseji još se više razotkriva poremećeno funkcioniranje svijeta. Čitamo vrsne eseje koji govore o njezinoj upućenosti u svjetsku literaturu. Strukturiranje otisnutih eseja ukazuje da je njezin poetski senzibilitet obogaćen sjajnim umovanjem. S duhovitim ironijskim odmakom ona ukazuje na ustrajavanje na tzv. cerebralnosti, kojom se suvremena žena treba dokazivati da bi postigla svoj identitet i osvojila taj žuđeni, ali još nepriznati dignitet. S užitkom sam pročitala neke izvrsne eseje – promišljene poetske proze o životnim peripetijama kojima ne nedostaje iskustvo svijeta (Kupanje, O grudima (mliječne asocijacije), O snu i trudnoći, Esej o prijateljstvu).

Iskrena i otvorena u svome promišljanju, Darija Žilić otkriva intimni svijet žene koji će možda nekog čistunca i skandalizirati: „A ima li smisla pisati o tijelu? Žene trebaju šutjeti o erotici, inače će ih proglasiti bludnicama. Treba biti bestjelesna monada bez okusa i mirisa.“ (Kupanje).

Autorica zna vješto začiniti svoje oglede. Blizak joj je opojni cimet, ali će kad zatreba nasipati i papra. Njezinu esejističku prozu odlikuje osobnost i osebujnost od koje sustavno ne bježi. Nije nezamislivo tašta poput nekih kolega po peru koji sebe smatraju genijalcima. Duhovito će zaključiti: „Jer ima li išta gore nego preozbiljno shvatiti samog sebe? Ipak, ostaje pitanje da li baš zbog tog stava, autorice ostaju po strani, izvan glavnih tokova književnosti.“ (Pjesnikinje).

Prikaz završavam poznatom latinskom uzrečicom: Pametnome dosta.