Mračni krug histerije

Naši oporbenjaci po zdravoj seljačkoj logici osjećaju da je kod histerije – a o tome je ovdje riječ – najvažniji simptom povećana sugestibilnost. To će reći da ljudi dovedeni u to stanje mnogo lakše prihvaćaju utjecaje iz okoline jer im je smanjena kritička sposobnost rasuđivanja

Vladajući i oporba nikada se nisu mazili. A zašto i bi kad kao političke stranke po definiciji djeluju na polju sukobljenih interesa? Sukob je, dakle, način njihova života, a često i preživljavanja. Kod uravnoteženih javnih osoba i skupina pri sukobljavanju postoji strah za granicu (Vjekoslav Bajsić) preko koje se ne bi smjelo prijeći kako osobni / grupni interes ne bi ugrozio opći. Događaji koji se u zadnje vrijeme zbivaju na našoj javnoj sceni ukazuju da je taj strah ipak prijeđen. Kada? Vjerujem, u onom trenutku kada je oporba sa saborske govornice prozvala vladajuće zločinačkom organizacijom. (Otprilike istodobno jedan je kolumnist ustvrdio da je smrt mnogih hrvatskih branitelja bio tek uračunat rizik za stjecanje boljega polaznog položaja u pljački Hrvatske.) Od tada bilo je samo pitanje vremena kada će se politika početi kotrljati i po ulici. I to se dogodilo.

I sad se pitamo ima li tomu kraja? Ima! Dogodit će se nakon parlamentarnih izbora, kada nastupa zatišje, da bi se nakon toga, nova ili stara oporba, nastavila ponašati na način za koji je jedino sposobna, a to je kretanje po crti manjeg otpora, što će reći da će radije raspaljivati strasti nego navoditi ljude razmišljanje.

U čemu je stvar? Iako nisu neki znalci o političkoj znanosti, a još manje o nekim njezinim pomoćnim disciplinama poput socijalne psihologije, naši oporbenjaci po zdravoj seljačkoj logici osjećaju da je kod histerije – a o tome je ovdje riječ – najvažniji simptom povećana sugestibilnost. To će reći da ljudi dovedeni u to stanje mnogo lakše prihvaćaju utjecaje iz okoline jer im je smanjena kritička sposobnost rasuđivanja. Ako tomu dodamo da je čovjek današnjeg vremena (ne samo u Hrvatskoj) već ugođen tako da bolje prihvaća negativne nego pozitivne slike, eto razloga za crnilo kojim se želi prožeti cijelo hrvatsko društvo. Zašto je položaj pesimista povoljniji od optimistova? Zbog spomenute ugođenosti zbog koje prvi i kad pogriješi u procjeni može zadržati imidž analitične i dubokoumne osobe, dok drugi u tom slučaju ispada naivna budala. To je vjerojatno i jedan od odgovora na pitanje zašto je u Hrvatskoj teško naći ljude od ugleda koji bi na njezinu stvarnost pa i budućnost gledali pozitivno, odnosno javno iznosili takva stajališta. A pesimizam kao preteča defetizma nije samo jedan od mogućih pogleda na zbilju nego i važan čimbenik koji na nju utječe.

Da ne bi bilo zabune: na sličan način ponašaju se svi akteri na hrvatskoj političkoj sceni. Prisjetimo se kako je svojevremeno reagirala HDZ-ova oporba na Račanovu tvrdnju da ljudi bolje žive od onoga kako percipiraju svoje stanje. Tu u biti točnu tvrdnju – koja stoji i danas – dočekali su tada na nož ne samo oporba nego i dežurni katastrofičari.

Uostalom, svi dosadašnji parlamentarni izbori, a osobito oni na kojima je dolazilo do promjene vlasti, dogodili su se u iskonstruiranim histeričnim raspoloženjima i trebat će još mnogo vremena da se to promijeni.

Očito je da smo još daleko od vremena u kojem glavno predizborno pitanje biračima postaje: Je li vam bolje sada nego prije četiri godine? (tzv. Reaganov test) ili svojevremeno predizborno obećanje Gerharda Schrödera: „Ništa nećemo raditi drukčije, nego ćemo mnogo toga raditi bolje.“

Umjesto da politički kultivira ljude i na taj ih način oblikuje kao građane, naša politička klasa histerizirajući podupire podaništvo pojedinim strankama ili političkim opcijama. Tko će prvi napraviti iskorak iz toga mračnog kruga?