Vijenac 444

Tema

GRAHAM GREENE I PARADOKS MORALA

Može li grijeh biti moralan?

Daniel Bučan

Remek-djelo Grahama Greenea, roman Srž stvari, kroz jedinstvenu priču o požrtvovnom policijskom časniku u zapadnoafričkoj koloniji razmatra jedno od najdubljih ljudskih pitanja, naime je li moral ostvariv u bezuvjetnoj ljubavi


Godine 1981. francuski filozof Vladimir Jankélévitch (1903–1985) objavio je knjigu Paradoks morala. Taj filozof i muzikolog, profesor filozofije morala na Sorbonni, koji se osobito nadahnuo Bergsonom, držao je pitanje morala jednim od temeljnih pitanja filozofijske antropologije stoga što „bez njega ne možemo živjeti“, stoga što sve ljudsko „postavlja neki moralni problem“. I nije slučajno što Jankélévitch moral prispodobljuje ljubavi, jer i jedno i drugo u svojoj je bîti apsolutno, bezgranično, a čovjek jest čovjek upravo utoliko što neprestano biva „razapet“ između ograničenosti i bezgraničnosti.


slika

„Ja sam drugorazredni pisac koji previše pije i zaljubljuje se u djevojke“, podsmješljiva izjava glavnoga junaka

Trećeg čovjeka. Na slici Greene si dolijeva još jedno.


Čovjek živi u „paroksizmu apsurda“ stoga što je po sebi i u sebi rob „paradoksalnog proturječja između konačnosti moći ograničene smrću i nepronične bezgraničnosti moralne dužnosti ili ljubavi“. Tome apsurdu, koji se očituje kao razapetost između onoga moći (što je čovjekovo ograničenje) i onoga morati (što je neograničenost morala), pridodaje se još i paradoksalnost sama morala. Moralni čin po svom je značaju uvijek radikalan, ne može biti polovičan, što znači da on mora biti žrtva odnosno žrtvovanje. A žrtva je u sâmoj svojoj bîti paradoksalna, jer može biti žrtvom samo ako za sebe ne samo da ne traži žrtvu već je i ne očekuje: moralan se može biti samo ne očekujući zauzvratnu moralnost drugih. Ta proturječnost morala može se, kaže Jankélévitch, sagledati tek ponekad, u tragičnim situacijama, u kojima se paradoksalni aksiom ljubavi živjeti za drugoga tako da bi se umrlo za to ponekad i ostvaruje kao žrtvovanje svoga života za život drugoga. I tu je, isto tako, razvidna blizina morala i ljubavi: ljubav – kad je istinska ljubav – nužno je paradoksalna. Stoga – moral proizlazi iz ljubavi.


slika Vladimir Jankélévitch, veliki francuski filozof morala


Moral iznad ratia


Opće je mjesto da je tenor proze Grahama Greenea, pa čak i većine onih njegovih romana što ih je nazivao zabavnom prozom, neko moralno pitanje. Godine 1948. on je objavio je Srž stvari, roman koji se onomu tko je pročitao Jankélévitchevo djelo čini kao prozno utjelovljenje Jankélévitcheve filozofije morala. Ali kao što je umjetnost često životnija od života, tako roman – onda kad je dobar, kad je pravi, punokrvni roman, kad je „roman o životu“, a ne „roman o ideji“ – često pruža dublji uvid no filozofija. Graham Greene kao da je u ovom romanu životom svog lika Scobieja u cjelini anticipirao Jankélévitchevu filozofsku misao. I to u praktično svim njezinim pojedinostima. Taj junak živi ono što filozof misli.

Moral, po Jankélévitchu, da bi bio moralan, nalaže bezuvjetnu preferenciju drugoga, a ona je paradoksalna jer se ne može racionalno opravdati. Drugomu se moram posvetiti – ljubeći ga na način da živim za nj tako da od toga umrem – zato što je drugi, zato što nije ja. No da bi paradoks bio posvemašnji, da bi ga uopće bilo, moja ljubav prema drugomu neće biti uvjetovana savršenstvom drugoga. Jer tada nikakva paradoksa ne bi bilo, ne bi bilo morala kao žrtvovanja, samo bi se uspostavila „trgovinska“ ravnoteža žrtvovanoga ja i drugoga komu se vrijedi žrtvovati. Ako život drugoga vrijedi više od moga, onda posrijedi neće biti moral, nego racionalna mjera razboritosti. A moral nije ono što je racionalno opravdano, već ono što je iracionalni, dakle paradoksalni, imperativ.

slika Prvo englesko izdanje romana Srž stvari G. Greenea

Tako se imperativ ljubavi (kao preferencije drugoga) poistovjećuje s imperativom morala (koji moje ja izuzima iz računice). Upravo stoga što je posve neracionalno motiviran, imperativ je ljubavi kategoričan, a s istoga je razloga kategoričan i moralni imperativ.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.

Vijenac 444

444 - 10. ožujka 2011. | Arhiva

Klikni za povratak