Mjera svih stvari

Osnovna oblikovna jedinica ciklusa Trkači Dubravke Lošić, izložena u Umjetničkom paviljonu, jest plošni lik trkača s antičke grčke vaze, izrezan u kartonu. Radovi se sastoje od četverokuta u kojima su udovi i trupovi tih trkača isprepleteni i ponekad s intervencijom vunene niti. Plošnost izvornog modela, lika s vaze, naglašena je njegovim izrezivanjem u kartonu. Oni se akumuliraju u pojedinom radu i ulaze u prostor zbog svoje količine i slojevitosti. Trkači su katkada fragmentirani, ali u većini slučajeva teži se očuvanju njihove cjelovitosti, a na njihovim zglobovima napravljeni su spojevi koji omogućuju različite položaje udova (slično kao na spojevima zglobova lutaka u kazalištu sjena, samo što su Trkači fiksirani). Boje su likova nijanse smeđe i okera (boja sama kartona), crna, tamne nijanse crvene (boja grčkih vaza) i rjeđe tamnoplava.

Živost postignuta unutar ponavljanja istih ploha i umjerene uporabe boja zasniva se na tome što je svaki rad iznimno gust, to jest ispunjen slojevima izrezanih trkača ili njihovih fragmenata. Kartonski isječci čine posebno tkanje, a neprestano ponavljanje oblika rezultira njihovim gotovo uklanjanjem referenta, odnosno svođenjem njih na apstraktni oblik, a cijeloga djela na apstraktnu kompoziciju. Unatoč tomu, mogućnosti su varijacija unutar takva izraza ograničene te se brzo dobiva dojam zamora i repeticije.

Motiv preuzet s antičke vaze ponovno priziva duh antičke baštine, a ludizam kojim odišu figure podsjeća na antičke igre, bilo olimpijske, bilo na kazališne festivale, kolektivne manifestacije kojima je cilj bio povezati zajednicu. Ludizam je prisutan i na razini igre riječima u naslovu, kao i u drugom izloženom ciklusu Rozariji (što znači vrt ruža i krunica), a predstavlja tkanine i vunu poslagane kao ruže u drvenim kvadratičnim gredicama. Rozariji vrlo efektno djeluju u prostoru, pozivajući posjetitelja da prođe između njih, a prema predgovoru izložbi mogu se čitati i kao ženski antipod muškim trkačima.

Dojam povezanosti s drugim pojedincima i prirodom (isprepletenost svega, baš kao i likova na radovima) ključ je po kojemu je Nietzsche okarakterizirao grčku tragediju kao kohezivni element zajednice u kojemu se spojem reda i kaosa čovjek može lakše suočiti sa stvarnošću, koja je strašna. Stavimo li na stranu tezu o užasu stvarnosti po sebi (o užasu bitka), možemo povući paralelu s Trkačima, upravo u već spomenutu postizanju jedinstva u kojemu se individuum potpuno gubi i nestaje. Apstrahiranje ploha ljudskog tijela kod Dubravke Lošić moguće je shvatiti kao primjenu arhetipskih, mitskih maski i kora kao grupnoga lika u antičkoj grčkoj tragediji. Ponavljanje kao osnovna struktura djela podsjeća i na stroga pravila grčke prozodije, s različitim rezultatima, s obzirom na efekt koji su pjesnici željeli postići (monumentalnost ili lakoća), a muzikološka spekuliranja govore o grčkoj glazbi podložnoj strogim pitagorejskim harmonijama. Kad svemu tome dodamo opće poznata načela grčke arhitekture i skulpture, vidimo primjenu jednog principa koji modelira prirodu i svijet na temelju mjere izvedene iz ljudskog tijela. Ponavljanja u strukturalnom smislu sugeriraju univerzalne, kanonske mjere, sažete u izreci sofista Protagore: „Čovjek je mjera svih stvari“. Strukturiranje djela s obzirom na ljudsko tijelo, kao i traženje ljudske mjere (po Nietzscheu apolonijskog reda) unutar kaotičnih kompozicija i više je nego očito u radovima.

Treba se ipak odmah ograditi od mistifikacije i reći da nije riječ o nekoj univerzalnoj, nadljudskoj mjeri po kojoj je građen svemir. Mjeru u stvarima mi stvaramo i pronalazimo, jer je ona proizašla iz načina na koji smo fizički evoluirali. Unutar ovoga svijeta određena uvelike našom percepcijom radost je pronaći izraz ujedno originalan, fascinantan i značenjski plodan, kakav nam se nudi na ovoj izložbi.