Memoriji in memoriam

Internacionalna izložba Speak, memory posuđuje naslov Nabokovih memoara i tematizira sjećanja i prolaznast vremena, pričem su vizualni mediji u kojima su radovi ostvareni tek pomoćni instrumentarij pripovijedanja, a temeljna je preokupacija prostor

Iz čovjekove težnje za petrificiranjem memorije unutar prolaznosti nastala je umjetnost. Razvila se iz svojevrsna paradoksa – čežnje za zaustavljanjem onoga nezaustavljivoga i materijalizacijom neopipljivoga. Stoga čovjek, kad je poželio zalediti trenutak, nije krenuo pisati po vodi nego se mašio čvrste materije koja kao da je prije no što će posegnuti za njom postojala na Zemlji in memoriam za njega. Cjelokupna povijest umjetnosti začeta je u kamenu. Otisci ruku na stijenkama spilje Altamire, mnogo prije nastanka država i granica, mnogo prije vremena u kojem će umjetnosti biti dodijeljena politička uloga, zaustavljanja su trenutka u rijeci vremena par excellence. Dlan ruke u ovome je slučaju bio jedini alat i njegovo je prislanjanje na stijenku spilje trajalo tek trenutak...

Sara Rajaei, Shahrzad, 2009.

Već u sljedećem trenutku djelo je bilo završeno. Prvo umjetničko djelo bilo je svojevrstan performans, pozdrav čovjeka kamenu svojega doma, a sama mu je svrha, dakako, bila ritualna – bila je to žrtva upućena bogovima. Ta je prva slikarija bila tek dodir čovjeka i kamena koji je čovjek odlučio zauvijek zapamtiti, odnosno ostati zapamćen. Dakle, umjetnost nastaje iz te dvojake težnje – želimo zapamtiti, ali i ostati zapamćeni. Mnogim umjetnicima stoga vlada opsesija objema tvrdnjama. Sjetimo se samo genijalnoga Picassa, koji je poput maloga djeteta brižno čuvao sve svoje črčkarije nastale na računima različitih kafića... Ili Dalibora Martinisa, koji je u travnju prošle godine ekskluzivno za emisiju Drugi format izveo Ekskluzivni performans (1978/2010) u kojem je odgovorio na pitanja postavljena samu sebi prije točno trideset i jednu godinu. Godine 1978, kad je imao točno trideset i jednu godinu (a ni tu činjenicu ne treba zanemariti jer trenutak u kojem su pitanja postavljenja simbolički predstavlja početak nove ere, novoga rođenja za novoga umjetnika) Martinis je izveo performans u obliku TV-intervjua snimljena u Western Front Art Centreu u Vancouveru pred publikom, dok je godine 2010. na ta ista pitanja odgovorio u emisiji Drugi format. Zanimljiv je umjetnikov pristup kojim se istovremeno suočio i s prošlošću i sa sadašnjošću, postavljajući prošlost u poziciju budućnosti, a budućnost u poziciju prošlosti, dok je sadašnjost ona koja zapravo ne postoji. Jer što je zapravo sadašnjost? Publika i jednog i drugog Martinisa gleda istovremeno preko ekrana! Iz perspektive gledatelja i jedan i drugi Martinis jednako su neopipljivi te s pomoću izravnoga televizijskoga prijenosa oni postaju dva odvojena entiteta (svaki unutar svojega ekrana). Također, jedini medij u kojem je to i bilo moguće izvesti u opipljivom obliku je video, i zapravo tek s njegovom pojavom naša sjećanja uspijevaju biti apsolutno vjerno, dokumentaristički zabilježena.

Prostor sjećanja

Povod za ovaj tekst nedavno je zatvorena izložba u galeriji Stroom u Den Haagu na kojoj je također bio izložen velik broj videoradova na temu sjećanja. Stroom den Haag (nezavisna ustanova osnovana 1989) centar je za umjetnost i arhitekturu koji pokriva širok spektar različitih područja (vizualna umjetnost, arhitektura, urbanizam i dizajn). Stroom se osobito usredotočuje na poticanje razvoja umjetničkog ozračja u Den Haagu te promociju umjetnika iz toga grada. Kao rezultat takvih tendencija nastala je i internacionalna, grupna izložba Speak, Memory koja se bavi sjećanjima i prolaznošću vremena. Sam naslov izložbe preuzet je iz memoara Vladimira Nabokova (Govori, sjećanje, 1951). Polazna točka za izložbu, pak, bio je rad troje umjetnika: Leontine Lieffering, Sare Rajaei i Vittoria Roerade, koji su prošle godine dobili nagradu Stroom Premium. Njihov je rad smješten u internacionalni kontekst, s radovima umjetnika Omera Fasta, Rachel Whiteread, Andrewa Lorda, Sare van der Heide, Anne Holtrop i Cameron Jamiea. Sjećanje svake osobe temelji se na slikama i riječima koje je moguće dozvati u sjećanje, dok miris, okus i dodir samo ponavljanjem doživljaja istoga osjeta u stvarnosti, mogu upaliti lampicu sjećanja. Većina izloženih radova na izložbi zapravo pripovijeda priču, gdje medij videa, crteža ili umjetničke instalacije svojom vizualnošću služi samo kao njezin pomoćni materijal. Također, jedna od dominantnih preokupacija većine autora je prostor (stvaran ili idealan) kao stvarno mjesto ljudskog obitavanja i kao simboličko mjesto u koje su također smještena i naša sjećanja. Umjetnici sasvim različitih poetika koji se bave prostorom kao mjestom sjećanja su Sara van der Heide, Rachel Whiteread, Leontine Lieffering, Vittorio Roerade, Sara Rajaei, Anne Holtrop i Cameron Jamie. Izdvojit ćemo radove nekolicine njih. Sara van der Heide slijedi koncepte grupe Art and Language (nastale 1967/1968. u Engleskoj) stoga što se njezin rad Museum (2010) sastoji isključivo od rukom napisanih imena najvažnijih etnografskih muzeja u Europi. Za umjetnicu etnografski muzej (kao i svaki muzej) predstavlja prostor unutar kojega se susreću prošlost i sadašnjost te se odlučuje što će biti vrednovano, a što ne. Praznine zida među izlošcima koji sačinjavaju rad i praznine samih tih papira mogu se protumačiti kao praznine u kolektivnoj memoriji, sve ono što nije sačuvano i što je zauvijek izgubljeno. Rachel Whiteread, pak, iz konteksta obiteljskoga doma izdvaja različite alate kojima ukućani obično ne pridaju pažnju, a koji su zapravo spomenici različitih, nikad izrečenih priča (Bez naziva, 1993/2003). Izloženi u galeriji oni djeluju nadrealno, poput maketa nekih apstraktno-nadrealnih prostora. Leontine Lieffering za izložbu Speak, memory realizirala je instalaciju In zicht leggen (2010) sastavljenu od željeznih žica koje neuredno vise sa stropa. Ritam žica ponavlja ritam drvenih greda u stropu izložbenoga prostora. Žice se simbolički mogu protumačiti kao kompleksna struktura ideje-sjećanja na koju uvijek utječu prostori koje posjećujemo. Rad Vittorija Roerade sastoji se od slika i brončanih skulptura. Područje umjetnikova zanimanja unutarnji je svijet koji doziva stare priče i bajke. Umjetničin rad balansira na granici između bajkovitosti i kiča. Slika Kuća moga oca (2010) pokušaj je pronalaska jezika kojim bi umjetnik mogao progovoriti o fizičkom propadanju svojega oca.

Rachel Whiteread, Bez naziva (1993, 2003)

Videorad umjetnice Sare Rajaei, pak, balansira na granici slike i teksta te je stoga iznimno zanimljiv. Nevjerojatnom lakoćom i jednostavnošću umjetnica uspijeva ispričati priče iz svojega života koje nakon metamorfoze u umjetnički rad odišu nadrealnim tonovima. Primjerice, videorad Prijestupna godina koja je počela u petak (2010) izmjenom teksta na bijeloj podlozi pripovijeda umjetničinu priču. Tek na samu kraju priče pojavljuje se slika dvorišta u kojem je káda. Jednostavnim postupkom autorica postiže vizualna rješenja visoke kvalitete, dinamičnost, te uspijeva zadržati pozornost promatrača. Uz njezin rad koji govori o stvarnim pričama koje se doista događaju (ili su se dogodile) u stvarnim prostorima možemo spomenuti rad arhitekta Annea Holtropa, koji je slijedeći tragove ljudi projektirao idealan, nepostojeći prostor. Riječ je o privremenoj instalaciji Kuća tragova (2009) za potrebe koje je izgrađena kuća za izložbu Nepoznat teritorij 2009. u Museumu de Paviljoens u Almereu. Ulegnute staze kojima su prošla ljudska stopala zapravo su poslužile kao nacrti za idealnu kuću. Dakle, dizajn kuće (svojevrstan spomenik memorije ljudi koji su prolazili tim stazama) nastao je na osnovama improviziranih staza tamošnjih stanovnika koje su vodile preko pustopoljine. Za potrebe izložbe Speak, memory izložena je maketa Kuće tragova.

Praznina zaborava

Izložba Speak, memory mala je skupna izložba i na takvu se formatu lakše mogu uočiti poveznice među inače nespojivim radovima. Različiti radovi na različite načine problematiziraju (misaoni) prostor. U nekim je slučajevima prostor samo motiv, negdje je doslovno izložen, a negdje se svodi samo na ono ispripovijedano. Nadalje, kao sljedeća poveznica među umjetnicima može se izdvojiti njihova težnja da onim izrečenim (odnosno utjelovljenim) nastoje izreći ono nikad izrečeno ili zaboravljeno. Onu nevjerojatno bogatu prazninu zaborava. Na toj točki ponovno možemo zastati i prisjetiti se nekih naših umjetnika. Primjerice ciklusa Kao da... Lovre Artukovića. Spomenute slike zapravo prikazuju različite scenografije na koje su poput rekvizita postavljeni ženski likovi. Dobivena situacija simulira vrijeme koje nikada nismo vidjeli, ali zapravo postoji u nekoj paralelnoj stvarnosti. Sasvim je suprotan, pak, pristup Damira Sokića, koji postupkom citiranja suprematističke kompozicije postavlja u novi kontekst, a kroz njih i sama sebe (svoj umjetnički alter ego). Nadalje, mnogi su umjetnici na sasvim doslovan, pomalo opsesivan način opsjednuti vremenom, a u toj kategoriji možemo spomenuti slikara Ivicu Malčića, koji od 1995. svakodnevno bilježi proces svoga stvaralaštva, a koji je Ksenija Orelj pak usporedila s Mojom godinom, fotografskim ciklusom Željka Jermana sastavljenim od tristo šezdeset i pet fotografija iz 1977, a koji nas može podsjetiti i na Julija Knifera, koji je od 1949. do 1952. svakodnevno u papir i vlastito sjećanje utiskivao svoje autoportrete, bilježeći uvijek isti izraz lica. No sve to ponovno nas dovodi do Dalibora Martinisa ili Anne Holtropa, i tako unedogled... umjetnost i sjećanje utiskuju se u iskonski znak meandra, jer kao da je to sve što se zapravo ima reći: sam znak meandra predstavlja petrificiranu zavojitu rijeku Meandar, a može se iščitati i kao okamenjeno sjećanje. Što nas dovodi na početak ovoga teksta.