Lijepa, ali suha predstava

Vedri duh (Blithe Spirit) Noëla Cowarda u režiji Aide Bukvić najnovija je premijera HNK u Osijeku, a ta britanska farsa iz prve polovice 20. stoljeća (odnosno 1941) lijepo se uklapa u komediografsku liniju, koja je konstanta u njihovu repertoaru. Coward je u nas poznatiji po Privatnim životima ili Intimnostima (Private Lives), a taj je otmjeni engleski dramatičar karika koja nedostaje, kako u programskoj knjižici kaže Boris Senker, između urnebesnih vodvilja jednog Frayna ili Cooneya i duhovitog cinizma Oscara Wildea. Vedri duh jedna je od najdugovječnijih predstava u Londonu, a igrana je po cijelome svijetu.

Ivana Soldo i Aleksandar Bogdanović

Radnja komedije zbiva se u kući otmjenog Engleza koji zbog pisanja novog romana organizira spiritističku seansu na koju pozove i gospođu za koju vjeruje da je lažni medij. No na kraju seanse ostane mu u dnevnom boravku duh bivše žene koja je umrla mlada prije sedam godina i koju samo on vidi. Duh je plavuša zamamnih oblina prilično zemaljski zainteresirana za bivšega muža, a živa supruga protivi se tom trokutu i pokušava istjerati suparnicu. Iz toga proizlazi komički zaplet u kojem i tragični događaji otvaraju prostor smijehu jer su smješteni u komične situacije (obrata, apsurda, neobičnosti) kojima slabosti karaktera (frivolni, samodopadni pisac) pomažu pronijeti tu komediju kroz prostor i vrijeme.

Predstava slijedi tekst u prijevodu Borisa i Ivane Senker i vrlo je lijepa, uredna, pristojna (što smatram komplimentima u današnjem kazalištu), ali i suha. Za lijepo su zaduženi Ivo Knezović kao scenograf i Saša Došen kao kostimografkinja, koji su predstavu vizualno dojmljivo smjestiti u art déco (osim dva mala stolića koji izgledaju kao iz neke druge predstave i druge haljine Tanje Bertok), što je i dramaturški točno jer pokazuje koje su vrste i koje kategorije uspjeha – piščevi romani. Recimo to tako, krimi-uspješnice!

Kako predstava teče, sve je nelagodniji osjećaj da joj nešto nedostaje. Čim se spustio zastor za stanku, čovjek iza mene glasno je rekao susjedima: Najavljivali su urnebesan smijeh, a ja nikako da se nasmijem – što je pouka kako se predstava u najavi ne smije prenapuhati jer su iznevjerena očekivanja najgori pratilac predstave. Nije istina da se nismo nasmijali, ali je činjenica da je tekst nudio mnogo više komičnih situacija, koje nisu iskorištene. Primjerice: situacija duha kojega vidi samo jedan lik na sceni, ljubomora između živih i mrtvih žena, pisac ulovljen u trokut, medij za kojeg svi vjeruju da je lažan, ali se ispostavi da djeluje iako ni sam ne zna kako, liječnik na spiritističkoj seansi… Isto tako, nisu iskorištena ni moguća komička poigravanja s pojedinim karakterom, što komedije često čine.

Ni sama ne znam tko je kriv. Sklona sam kriviti redatelja, koji je zadužen za cjelinu predstave, i zasigurno je Aida Bukvić propustila razigrati mizanscenu (osobito kad je na sceni duh koji se ne vidi) i pustila da se tempo uspori. No ta je redateljica kao diplomsku predstavu režirala jednu od meni najdražih i najduhovitiji komedija koje sam vidjela (Budakovo Klupko u zagrebačkoj Komediji, nedavno obnovljena predstava). S druge strane, u komedijama se često glumci hvale kako su si sami izrežirali lik. U ovoj postavi od viđenog su se najbolje izrežirali Ana Stanojević (kao dobrodušni, a zbunjeni medij) i Aleksandar Bogdanović (kao pisac kojega vodi od samopozdanja preko straha do pomirenja s ludom situacijom), a slijede ih Anita Schmidt (kao užurbana sluškinja koja se trudi hodati polako) i Tanja Bertok (kao živa i pomalo napuhana supruga). Ostali (Ivana Soldo kao duh žene, Milenko Ognjenović kao liječnik i Mira Perić Kraljik kao njegova supruga) primjereno su izgledali i izgovarali replike, ali nisu pronašli komičke ključeve svojih karaktera.

Na ovu pristojnu, točnu i lijepu predstavu možete povesti prijatelje i obitelj, ali ovako suha neće ostati dugo zapamćena nakon što bude skinuta s repertoara.