Konstruiranje t(r)ajnih odnosa: žena

Stisnute su mi šake.

Već dugo.

To boli.

Lada Kaštelan spisateljica je koja se pojavila u književnosti 1978. knjigom pjesama Hrana za ptice. Osim drama pisala je televizijske i filmske scenarije (Adagio 1989, Requiem za Borisa 1990, Sestre 1991, Krhotine 1992), stalno se bavila prijevodima i preradbama klasika dramske književnosti, uglavnom Euripida, ali i Eshila i Goldonija, od kojih su neke tiskane (objavljene u knjizi Pred vratima Hada), a neke nisu, no sve su – izvođene. Sama kaže da bi vrlo vjerojatno prestala pisati u trenutku kada se njezine drame ne bi više igrale. Svaka je od njezinih drama (A tek se vjenčali, praizvedena 1980, Adagio – praizvedena 1987, Giga i njezini – 1996, Posljednja karika – 1994, Prije sna – 2004) bila iznimno zapažena i igrana na pozornicama diljem Hrvatske.

DK Gavella, Prije sna Lade Kaštelan (2004), red. Nenni Delmestre: Anja Šovagović Despot i Boris Svrtan

Lada Kaštelan, dobitnica važnih nagrada za svoj rad, spisateljica je čiji se tekstovi tiču suvremenoga trenutka, ali u njezinim dramama žive i drugi, paralelni svjetovi, baš kao i vremena i prostori.

U većini drama Lade Kaštelan u prvom su planu svjetovi žena, žena koje se nalaze u određenom stanju osobne tranzicije, stanju prijelaza. Njezine su junakinje nerijetko one nastanjene: nastanjene sjećanjima – osobnim, ali i kolektivnim. Nastanjene su i drugim bićima, s ove i one strane, živima i mrtvima, onima koji su dio naše kulturalne, ali i obiteljske tradicije. Tradicijom koja gradi naše brojne identitete. One su nerijetko one koje nastavljaju lozu – u otporu spram prošlosti ali i vlastite pozicije karike koja omogućuje dalje nizanje, prepune iritacije spram nasljeđa kojem je nemoguće umaknuti.

Sjećanje i situirano znanje

Tema koju Kaštelanova opetovano otvara jest odnos istine i laži, odnosno sjećanja, pa tako i kredibilnosti svjedočenja. Autorica otvara niz pitanja: koliko je ono čega se sjećamo uistinu temeljeno na činjenicama? Koliko su sjećanja, pa tako i interpretacije prošlih zbivanja, zajedničko vlasništvo? Naime, često se događa da jedan te isti događaj različite osobe različito interpretiraju, pa je tako i zapisan u njihovoj svijesti. Je li riječ o namjerno iskrivljenim činjenicama? Čini se da tomu nije tako. Naime, Kaštelanova je itekako svjesna kako se događaj, ovisno o trenutku u kojem ga nanovo prizivamo, mijenja. Upravo su one slike, one priče koje čine naša najintimnija sjećanja, koje nas najsnažnije određuju – samo plod naše naknadne narativizacije. A svaka narativizacija ukida zbivanje. No time ni najmanje ne gubi na snazi.

Gdje je onda istina, ima li uopće istine? Možda svatko od junaka na svoj način vidi stvarnost, pa je potom bilježi i pohranjuje u riznicu sjećanja? – to je zasigurno tek jedno od mogućih čitanja. Ono – po mom mišljenju – uzbudljivije a moguće čitanje, jest da u nama postoji niz osoba. Nastanjeni smo onim sobom koji ima pet godina, onim sobom koji ima 15, 35 ili 55 godina. I svaka od tih osoba ima svoja sjećanja, svoju osobnu Pandorinu kutiju, svoj muzej ili labirint. Često se upravo u susretu sa samim sobom ne bismo prepoznali. Vrlo vjerojatno bismo ušli u sukob baš sa svojim prošlim ja.

Ne radi se tu o osviještenoj promjeni stava, koji je p/određen ideološki jasnim stavovima, kao što je npr. slučaj kod mnogih drugih dramskih autora. Promjena se u nama i oko nas – kako razaznajemo u svjetovima / djelima Lade Kaštelan – zbiva neopazice, mimo volje pojedinca, njegova htijenja ili namjere. Likovi drama Lade Kaštelan žrtve su zaborava, baš onda kada drže da se najtočnije i najdetaljnije sjećaju. Vladajuće se paradigme mijenjaju, a mi se, mimo naše svijesti, mijenjamo u suglasju s novom pozicijom u kojoj smo se našli, određeni novim društvenim odnosima. Na identičan se način mijenjaju i naša sjećanja. Drukčije gradimo, na drugi način montiramo kamičke za koje samo istovremeno mislimo da nas određuju i da su vječni. Upravo ono na što se pozivamo kao na naše nepromjenjivo ishodište promjenjiva je karaktera.

Znanje za koje mislimo da ga trajno posjedujemo nije univerzalnog karaktera, ovisno je o mjestu na kojem sjedimo, ali i protezama koje trenutno nosimo. Naime, naša se dioptrija mijenja, a ni naočale nisu trajno iste.

Ideologija izdajice

Politička i društvena pozadina u svim je spomenutim dramama itekako prisutna. No akteri drama Lade Kaštelan nisu odvažni akteri političkih zbivanja, to su prije oni koji njeguju ideologiju izdajice (prisjetimo se A. B. Olive), oni čiji je identitet balansirajući, onaj trajno promjenjivi. Velika su zbivanja tu tek u prolazu, poput kulise, pozadinskog stanja, kao dio atmosfere, arome koju ne možemo jasno imenovati; i stoga se tek usputno spominju. Osobne su drame u prvom planu, i to one tanane, duboko intimne – tako je npr. često tretiran motiv ne/pripadanja, kao i osobnog stanja / rasta, ljubavnih trokuta, strahova, razočaranja, želja... No unatoč svemu navedenom, društvena zbivanja, gotovo poput antičkog usuda, djeluju na život i samoosjećanje likova koje Kaštelanova gradi. Osobito u trenucima kada oni toga nisu svjesni. Nijedna od osoba Ladina svijeta ne misle da je tomu tako: čini im se da je njihova intima ono što je mimo svijeta, tek možda određena psihološkim profilima njihovih odabranika. Antička drama, relacija pojedinac–politika–kozmos, itekako određuje sve njezine drame. Tomu se nije čuditi: Kaštelanova je osim studija dramaturgije diplomirala i studij klasične filologije.

Zanimljiv je i specifičan autoričin odnos spram prostora. Njezine su drame smještene unutar četiri zida. Sve se zbiva u svojevrsnim kutijama-sobama: u spavaćoj (Giga i njezini), dnevnoj sobi, salonu (Giga i njezini), blagovaonici (Posljednja karika; Adagio), bolesničkoj sobi (Prije sna), gostionici (Prije sna) ili pak u kupeu vlaka koji također možemo tretirati kao sobu u kretanju (A tek se vjenčali…). Doduše, nekada se zidovi raznih soba ili stanova međusobno dotiču, preklapaju (Adagio).

Postoje i oni, nazovimo ih ovom prigodom agenti – nećemo se začuditi kad ustanovimo da su to mahom muškarci – koji istovremeno pripadaju raznim sobama, oni koji se kreću, hodaju od sobe do sobe, klize iz jednog zatvorenog prostora ka drugom (Adagio, Prije sna…).

Svijet Ladinih drama prepun je tajni (sekreta). Tajni ima različitih: postoje skrivene stvari o kojima svi znaju, ali se o njima nikada javno ne govori, postoje tajne kojih su vlasnici samo pojedine osobe, ali postoje i tajne kojih nitko od živućih nije svjestan ali one djeluju, određujući njihove korake.

Svatko je od prisutnih bremenit neizgovorenim riječima. Likovi koje Kaštelanova gradi odreda nastoje važne, teške teme jednostavno preskočiti, zanemariti. Specifičan je i tretman izgovorenih riječi: supostavljene su usput izgovorene riječi na koje ne obraćaju osobitu pozornost, riječi koje se onima koji ih izgovaraju čine sporednim, nebitnim, tek dijelom neobavezne konverzacije te riječi koje se opetovano izgovaraju, one koje izgrađuju čvrsta mjesta, riječi na kojima se gradi historija Obitelji. No Kaštelanova naknadno razotkriva kako se iza usput izgovorenih riječi za pažljivog slušača otvaraju pukotine koje relativiziraju upravo one opetovano izgovarane, brižno njegovane rečenice, pa tako obiteljske mitove prokazuje kao nevjerodostojne.

Slično je i s razgovorima intimnog tipa: pri odlascima, rastancima, sastancima, ono što najsnažnije lupa na vrata svijesti ostaje neizgovoreno, tek naslućeno.

Ladine drame upućuju na samu granicu, unutar koje se međusobno dodiruju binarne opozicije. Gotovo je u svakoj od drama na snazi ono rubno, ono što jest između jednog i drugog, što participira u / od oboje, egzistira na nekoliko ravni. Tako se npr. njezine junakinje često nalaze u stanju svijesti koje ne pripada do kraja ni jednom ni drugom, na samu su rubu, iz-među života i smrti, sna i jave, zdravlja i bolesti, svijesti i nesvijesti. Prije sna, baš kao i Posljednja karika tematizira prijelazno stanje: stanje dolazaka-rađanja i odlazaka-umiranja. Sve je moguće tretirati kao san: kako veliki san koji nas vodi drugoj strani, tako i svakodnevni san u kojeg ulazimo koncem dana. Biti između jest specifično stanje onoga koji živi unutar drukčijih zakona negoli su zakoni svakodnevice.

U drami Giga i njezini, stanje između jest i stanje između literature i života. Kaštelanova se igra citatima, parafrazama. Lada Kaštelan – jasno se pokazuje – na mnogim razinama afirmira paradoksalnu logiku, prema kojoj a i ne-a boravi na istom mjestu.

Već sam spomenula koliko je snažno prisutna tradicija na kojoj je izgrađena civilizacija u kojoj živimo, kao i simboli što vibriraju i djeluju na nas i mimo naše volje.

Tako je i kada je sama forma u pitanju: navedene su drame često građene kao pjesme u prozi koje nerijetko imaju zrcalnu strukturu (Posljednja karika, Prije sna). Ti su ritmovi nositelji zakrivene tradicije, one koja je, u specifičnom pulsiranju tih rečenica-stihova, zapisana i t(r)ajno sačuvana. Ritam je, naime, blizak simbolu, vibrira poput simbola. A simboli su oni koji nas označuju, koji nas nose i mimo naše volje. Ne može ih se svesti na jedno od značenja. Oni, simboli, imaju gotovo magijsku moć.

S druge strane, kako sam već spomenula, Lada Kaštelan piše svakodnevnim, običnim jezikom. Znači li to da je naš svakodnevni, lako razumljivi govor, pun dubokih, zaumnih, tajnih značenja, koja ne razaznajemo?

U dramama Kaštelanove lako je prepoznati elemente kako manirističnog, tako i melankoličnog doživljaja svijeta. (Podsjetimo, za mnoge je – tijekom minulih stoljeća – melankolija bila ženskog roda.)

Melankolik je onaj koji je bolno svjestan, ali istodobno i nemoćan pred činjenicom da su najglasnija mjesta upravo mjesta tišine, melankolikov je svijet najsnažnije obojen upravo bjelinama među redovima; pukotine su njegovo najstabilnije obitavalište, njegovo čvrsto tlo pod nogama. Tih su pukotina, premda na njima borave, melankolici, baš kao i Ladini junaci/junakinje, često nesvjesni. No i kada je svijest o navedenom prisutna, ona im ne omogućuje komunikaciju s drugim. Pa ni s drugim unutar sebe. Uvijek je na snazi nesvodiva razlika.

Ladine su junakinje one koje čekaju. Ljubavnika, muža, dijete, smrt. Predano čekaju potez-akciju onog drugog, bilo da taj drugi pripada svakodnevici ili je pak riječ o transcendentnom, velikom Drugom.

No baš zahvaljujući stanju pacijence–strpljenja–čekanja, bivaju privedene ključnim životnim odlukama. Odluka najbolje sazrijeva u trenucima pasivnosti.

Na različite se načine Ladine junakinje nose s tim zahtjevnim stanjem: ili ostaju na mjestu prikovane, ili se pokušavaju pokretati, pobjeći – tako da se susreću, prožimaju s drugima, u pokušaju emancipiranja od boli što je proizvodi čekanje.

Smrt je ženskog roda

Smrt je jedna od Ladinih ključnih tema: smrt-neprisutnost, uvijek je s nama, uvijek prisutna. Otjelovljena je na raznolike načine, ponekad kao služavka, ponekad kao prijetnja ili obećanje. U blizini smrti stvari postaju nešto jasnije. Jasnije u svojoj nediferenciranosti. U prisutnosti smrti postajemo svjesni mnogoobličnosti, mnoštva kozmosa, pluralnosti mogućih priča. Kod Lade se Kaštelan, baš kao kod mnogih manirista, samo okolnim putem može doći do središta. Nejasnoća, isprepletenost mnogih paralelnih značenja, jedini je duboki uvid.

Kad pogledamo zabilješke o Ladinu djelu, kao i poneki, rijetki Ladin intervju, uglavnom se izdvaja kao bitan momenat njezino nepristajanje na tzv. feminističku poziciju. Ponekad je to predmet rasprava, no meni se čini da je takav stav više nego jasan. Lada se naime odriče svake definicije i svake pozicije, svakoga čvrstog stajališta, svakog stabilnog centra – u njezinim se dramama stajališta trajno destabiliziraju, dovodi se u pitanje svaka čvrsta platforma, svaki zid, svaka granica.

No imaju li njezine drame ikakve veze sa tzv. ženskim rukopisom? – ili budimo precizniji – možemo li naslutiti zasade feminističke epistemologije u svjetovima koje ona gradi? Moj je odgovor potvrdan. Feministička epistemologija upravo dovodi u pitanje čvrste granice (pa tako i one između izgovorenog i neizgovorljivog, između subjekta i objekta…), upućuje na prostor međe (na abjekt), propituje istine koje se dijele na prave i krive, kao i bitne i nebitne događaje (afirmira subjektivnost kao pozitivnu kategoriju, upućuje na situiranost znanja), otvara se zazornom, melankoličnom, pa tako i onom koje je mimo zacrtane, propisane etike, tj. her-etičnom (Julija Kristeva).

Baš tako Lada, ona koja posjeduje specifično znanje – šamanka, gradi svoje drame.