Jadan gospodin Greene

Deseti čovjek, roman koji je slučajem skoro ostao zaboravljen, tipično grinovski tematizira život i smrt,

Boga i moral u konkretnoj situaciji, u „sada” koje je jedini trenutak izbora

Premda je među Greeneovim djelima moj favorit Kraj ljubavne priče, ovdje bih htio nešto reći o romanu Deseti čovjek, prvo zato što je manje poznat, a drugo zato što je uistinu vrijedan.

Tekst je imao neobičnu sudbinu: Greene ga je napisao četrdesetih godina, kad je bio pod ugovorom s MGM-om, i prvobitno je roman trebao biti predložak za ekranizaciju, nešto poput proširena sinopsisa. Do snimanja nije došlo, a pisac je – kako sam tvrdi – na cijelu stvar zaboravio. A onda je osamdesetih godina – valjda prigodom nekakva pospremanja u MGM-u – Deseti čovjek izašao na svjetlo dana i tada je napokon objavljen, pa i u nas: tiskao ga je Zlatko Crnković u biblioteci Hit. Tada se vidjelo i da je Deseti čovjek vrijedan svake pozornosti.

Priča se zbiva u okupiranoj Francuskoj i započinje u improviziranom zatvoru, u kojemu Nijemci drže tridesetero taoca. Kad Pokret otpora ubije neke njemačke časnike, okupatori odluče strijeljati svakoga desetog među taocima, ostavljajući pritom da oni sami izaberu tko će to biti. Taoci organiziraju ždrijeb, a kad jedan među njima – stanoviti odvjetnik Chavel – izvuče označenu ceduljicu, ponudi cijelo svoje imanje onomu tko preuzme njegovo mjesto pred streljačkim strojem. Nađe se mladić koji na to pristane i tako Chavel spasi glavu. Izašavši iz zatvora, on prvo luta po Parizu, a onda odlazi u svoju nekadašnju kuću, u kojoj sad žive mati i sestra onoga mladića. Ne kaže im tko je, ali ostaje živjeti uz njih, čak se zaljubi u djevojku. Ali onda se pojavi drugi čovjek koji tvrdi da je Chavel, a Chavela, naravno, pokojnikova majka i sestra silno mrze, premda ga ne poznaju.

Neću pripovijedati dalje, prije svega zato da eventualnim zainteresiranim čitateljima ne kvarim užitak. A osim toga, i ovoliko je dovoljno da se vidi kako Deseti čovjek sadrži sve one karakteristike koje i inače obilježavaju Greeneovu prozu. Među tim karakteristikama osobito bih istaknuo dvije.

Prvo, u njegovim se pričama uvijek radi o biti ili ne biti, uvijek je glava u pitanju: Greenea ne zanimaju obične situacije i svakodnevni život, nego samo rubna stanja. Zato se njegovi romani i zbivaju u raznim krajevima svijeta – od Indokine do Južne Amerike – a uvijek negdje gdje se riskira život.

Drugo, kod njega je svagda – o čemu god priča govorila i gdje god se zbivala – riječ o odnosu prema posljednjim stvarima: prema životu i smrti, prema Bogu i Nečastivome. Greene je inače svoje tekstove dijelio na zabavne i ozbiljne, ali ta je razlika zapravo tehnička: velika pitanja uvijek se u njima postavljaju, bez obzira na to čine li to senzibilni intelektualci, priprosti ljudi ili čak i profesionalni ubojice.

Tako je i u Desetom čovjeku. Glavni je junak novcem kupio svoj život, a što je još gore, naveo je drugoga čovjeka da umre umjesto njega. Pa premda u pravnom smislu sve štima (u zatvoru se sastavljaju i odgovarajući dokumenti), Chavel je zapravo prekršio božje zakone i okrenuo leđa višnjoj volji, udruživši se sa suprotnom stranom metafizičke bojišnice. Nije zato nikakvo čudo što mu se po izlasku iz zatvora najprije počinju događati stvari koje svjedoče o nadnaravnoj intervenciji (na tajanstven način stiže mu novac koji mu pomaže da preživi), a onda i sam vrag dolazi po svoje, da bi Chavela stavio na još jednu kušnju. Ne iznevjeravam obećanje da neću pričati priču do kraja ako kažem da se u toj kušnji opet radi o životu i smrti.

Kao što se – ponavljam – kod Greenea uvijek radi. O životu i smrti riječ je i u Trećem čovjeku, koji ovome romanu nije sličan samo po naslovu, nego i po koječemu drugome. Sličnosti je svjestan i sam autor, jer u predgovoru Desetom čovjeku kaže kako je taj tekst otkucavao poput tempirane bombe u doba kad je on pisao scenarij za Trećeg čovjeka. Na tu je sličnost vrijedno i u ovako kratku osvrtu obratiti pozornost.

Ona nije toliko u fabuli, koliko u središnjem pitanju oko kojega se priča vrti. U Reedovu filmu, kao što se zna, riječ je o čovjeku koji krčmi loš penicilin i time izaziva smrt mnogih ljudi, pri čemu se sam proglasio mrtvim da bude nedostupan vlastima, dok njegov prijatelj – koji slučajno otkriva da je Harry Lime živ – mora prema svemu tome zauzeti nekakvo stajalište te se, ubijajući ubojicu, iskupiti za svoj jalov život.

Kao što se vidi, u obama se slučajevima netko vraća iz mrtvih i u obama slučajevima netko postaje gospodarom tuđega života i smrti te zbog toga biva kažnjen. U obama slučajevima pitanja su postavljena zaoštreno i osvijetljeni su razni njihovi aspekti.

Ali, što je osobito važno, i u filmu i u romanu priča je smještena u konkretne povijesne okolnosti, među žive ljude, pa se ne zbiva u nekim laboratorijskim uvjetima – kao što bi možda čovjek od filozofske priče očekivao – nego djeluje tako kao da se u svakom času može dogoditi svakomu od nas.

A tako je u Greenea uvijek. On ne misli da se metafizička pitanja postavljaju samo nekima i samo ponekad, nego vjeruje da su ona prisutna uvijek i svuda. Kako ćemo se odnositi prema Bogu, a kako prema Nečastivome, odlučujemo, drži on, u svakome trenutku svojega života. A takav stav ne odgovara svakomu. Dapače, mnogi bi rado ta pitanja odbacili i zanemarili, pa ih zato Greeneova proza uznemirava. Možda je upravo opći zazor od takvih pitanja razlog što Greene nikad nije dobio Nobelovu nagradu, premda je bio stalni kandidat. A on nije mogao pristati na misao da su metafizičke dileme ukinute samim tim što smo društvo u kojem živimo proglasili sekularnim.

Ukratko, da parafraziram posljednje riječi jednoga njegova romana: Jadan gospodin Greene! A ako ćemo pravo, jadni svi mi.