Iznenađenje – četiri praizvedbe u nepunih tjedan dana!

Hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, vjerojatno slučajno, nanizalo je prve izvedbe četiri djela Davora Bobića, Davorina Kempfa, Srđana Dedića i Krešimira Seletkovića u nevjerojatno kratkom razdoblju

Na koncertima Varaždinskog komornog orkestra, Zbora Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačke filharmonije zaredale su praizvedbe novih djela hrvatskih autora – Koncerta za čembalo i gudače Davora Bobića (1968), zborske skladbe Cantate Domino / Pjevajte Gospodinu (Hommage ŕ Ivan Lukačić) Davorina Kempfa (1947) i Simfonijskog stavka Srđana Dedića (1965). Pribroji li se tomu i praizvedba Trećega zagrebačkog koncerta – Concerta a 3 Krešimira Seletkovića sa Zagrebačkim solistima, o kojem će biti posebno riječi u sklopu osvrta na cijeli vrijedni projekt narudžbi Zagrebačkih koncerata po uzoru na Bachove Brandenburške koncerte, sasvim je neobična prilika da se u nepunih tjedan dana u redovitoj sezoni kao po kakvu dogovoru, a vjerojatno više igrom slučaja u gusto naslaganim terminima različitih ansambala, praizvedu čak četiri domaće skladbe i tako u kratkom roku u još svježem novom tisućljeću znatno uveća riznica suvremene hrvatske glazbe. Prve izvedbe i trud ansambala da dostojno predstave nova djela postaju svojevrsno jamstvo da za njima valja još koji put posegnuti.

Davor Bobić svoj je Koncert za čembalo i gudače, treći nakon koncerata Miroslava Miletića i Borisa Papandopula, s mnogo razloga posvetio uglednoj i neumornoj čembalistici Višnji Mažuran u povodu 45. obljetnice njezina umjetničkog rada. Praizveden je na trećem koncertu ciklusa Varaždinskoga komornog orkestra pod ravnanjem Tomislava Fačinija i, dakako, s Višnjom Mažuran u solističkoj ulozi. Iako je izvedba uživo nenadomjestiva, nije bilo nužno otputiti se u Varaždin jer je cijelu večer izravno prenosio Treći program Hrvatskog radija. Bobić je na skladanje Koncerta dodatno bio potaknut narudžbom Varaždinskoga komornog orkestra i izgradnjom prvog čembala u Hrvatskoj u radionici graditelja glazbenih instrumenata s tipkama Antona Maloseje i Zlatka Pavlinića na narudžbu Varaždinskih baroknih večeri. Slijedeći klasični trostavačni oblik, Bobić prvom stavku Presto deciso daje upravo odlučni karakter toccate napetom motorikom solističke dionice izrazito dominantnog čembala. Iz tog zahuktaloga stroja kojim prevladava srebrnasti zvuk prelazi se izravno u smirenu i ljupku melodioznost Adagia ostvarena u razgovoru ugodnom solista i gudača. Finale – Allegro molto vivo vraća se napetosti koja se pojačava gradacijom ritmičkih obrazaca i gomilanjem harmonijske strukture sve do upornih klastera, a reminiscencije na tematski materijal prvoga stavka zaokružuju novi Koncert za čembalo i gudače, koji će nekim novim solistima biti drago obogaćenje suvremene koncertantne literature.

Koncert ciklusa Sfumato Zbora HRT-a u Mimari pod vodstvom Tončija Bilića donio je, i na neki način suprotstavio, duhovne skladbe dva potpuno različita skladateljska rukopisa – Erica Whitacrea, jednostavnije fakture naklonjene zasadama američkog minimalizma, i Davorina Kempfa. Uz ranije izvedene Kempfove skladbe koje objedinjuju latinski tekstovi katoličke liturgije Pater noster / Oče naš iz 1992. i Agnus Dei / Jaganjče Božji za ženski zbor iz 1999, novija skladba Cantate Domino / Pjevajte Gospodinu (Hommage ŕ Ivan Lukačić) iz 2007. čekala je gotovo četiri godine do praizvedbe. Bez istraživanja pretpostavljenih (jer Kempf je, blago rečeno, distanciran od prevladavajućeg skladateljskog establišmenta) ili pak objektivnih razloga za takvu odgodu, činjenica je da je u današnjim uvjetima proteklo jako mnogo vremena od datuma nastanka do prve izvedbe. Dosljedno slijedeći svoj skladateljski put, koji začetke nalazi u promišljanju zasada zapadnoeuropske umjetničke glazbe, Kempf je najnoviju zborsku skladbu napisao u spomen na Ivana Lukačića. Tekst je u cjelini preuzeo od Lukačićeva moteta za jedan glas iz zbirke Sacrae cantiones, a glazba je samosvojna, ritmički i melodijski specifična u korištenju različitih složenih polifonih tehnika koje prekidaju homofoni ulomci. Kada je već dugo čekala praizvedbu, sažeta i intezivna skladba gotovo himničkog karaktera praćena je i notnim izdanjem koje je objavio Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb.

Jednostavno nazvanu skladbu Simfonijski stavak Srđanu Dediću (1965) je u ime dobrih običaja naručila Zagrebačka filharmonija i praizvela pod urednim, ali i nepoticajnim dirigentskim vodstvom austrijskoga gosta Martina Siegharta u Lisinskom na koncertu u spomen Lovri pl. Matačiću u društvu s Bartókovim Prvim koncertom za klavir i orkestar i Brucknerovom Četvrtom simfonijom u Es-duru. „Skladajući, često sam mislio na svog prvog profesora kompozicije i na njegove mudre savjete koje mi je davao o skladanju za orkestar. Tako da je skladba s namjerom naslovljena kao i rano djelo dragog učitelja i velikog humanista – Stanka Horvata“, zapisuje Srđan Dedić. Narudžbe djela za simfonijski orkestar nisu svakodnevne, prava je rijetkost doći na red pa je zacijelo to veći izazov, odgovornost pa i opterećenje za autora. Dedić, skladatelj danas već srednje i etablirane generacije, odlučio je zato na svoj način rezimirati, podvući crtu i zbrojiti svoja raznolika stvaralačka iskustva suvremenog izraza. I u tome uspio. U zapravo sažetu Simfonijskom stavku koristi se generiranim polifonim strukturama, modalnošću, naznakama melodijskih linija, pravilnim i nepravilnim ritamskim i metričkim obrascima, donosi sasvim vlastit, osebujan osjećaj za orkestralne boje. A dramatičnost izraza, napetost tijeka, osvrće se i priziva primamljivu kasnoromantičarsku gestu.