Imitacija života

Boyleov junak zarobljena tijela primoran je promišljati vlastitu egzistenciju u košmaru halucinacija, fizičke boli, želje za životom i zahtjeva za dostojanstvenom smrću

Iako nas redatelj pustolovne drame 127 sati Danny Boyle ne pita gdje smo bili 25. travnja 2004, odgledavši biografiju o momku kojeg je negdje u to vrijeme uznički prikliještila stijena u nekom kamenom procijepu u državi Utah, mogla bi nam se upaliti žaruljica. Je li nama svijet onda bio toliko malen kao njegovu junaku Aronu Ralstonu, tipu za kojega kažu da je za jednu motivacijsku predstavu poduzetnicima znao naplatiti i stotinjak tisuća kuna? Činjenica je da se mnogi od nas ne bismo sjetili ni vlastitog proljeća 2004, a možda bi nam kroz glavu prošla tek misao da na taj dan vjerojatno nismo ni zabilježili ništa važno. Ako uopće bilježimo.

James Franco za ulogu Arona Ralstona bio je nominiran za Oscara

Posljednjih mjeseci teško je izbjeći i usporedbe Boyleove dramatične avanture s inventivnim trilerom Živ zakopan Rodriga Cortésa, iako su dobrim dijelom ti produkcijski vršnjaci stilski i žanrovski posve različiti. Usput rečeno, zbog Cortésova stila mračni, porazni pesimizam u Živ zakopan zaista je tjeskobom srodniji Schumacherovoj Telefonskoj govornici iz 2002, ali i od nje je inferiorniji i to zbog manje funkcionalnih dijaloga i elemenata važnih za karakterizaciju (počevši od izbora glumačkih vokala do preciznije razrade odnosa među likovima). Boyleov film, s druge strane, riskira s još većim karakterizacijskim minimalizmom koncentrirajući se gotovo na samo jedan lik koji u dubini zemlje prolazi potpunu psihičku difuziju.

Priča o Aronu Ralstonu počinje kao priča o samotnjaku koji odvažno luta svojim prirodnim staništem. Njegovo znanje i instinkt gotovo su nadrealni, on je, na početku filma zaista neukrotiv i nadmoćan homo sapiens, najmoćnije živo biće na svijetu. Kada se sama priroda (sila gravitacije) uroti protiv njega, gurnuvši na njega stijenu, i prikliješti mu ruku, jedinka Ralston u 127 sati proći će pravu metamorfozu evolucijskog kruga – od čovjeka do koprofaga i natrag.

Od zadivljujućih kranskih vožnji i dinamičnih, nestvarnih, totala do dubinskih kompozicija i akcijskih krupnih planova, Boyle će postupno zadirući u nutrinu lika stvoriti kompleks specifične dinamike. Jednostavnom hijerarhijskom gradacijom više planova te miješanjem rakursa u brižljivo komponiranim kadrovima, Boyle će složiti dojmljivu i vrlo gledljivu ritmičnu organizaciju. Podijeljenim ekranom napunit će podsvijest glavnog lika, ali i gledatelja s gomilom propusta s kojima se većina lako može identificirati: slavina koja curi, ignoriranje poziva roditelja ili bolji komadić opreme koji se užurbanom Ralstonu ne da dohvatiti na polici. Zbog svih tih malih, nevinih devijacija, on, junak koji prkosi rutini, koji uvijek ima asa u rukavu, rješenje za sve, morat će pronaći odgovore u vlastitoj krajnosti.

Oslobađanje

Tako će usred stanja promišljanja o vlastitoj egzistenciji, iscrpljen glađu, žeđu i nesanicom, zarobljen halucinacijama, Boyleov junak klonuti kad dođe do faze analize onoga što je propustio, još nesvjestan činjenice da ne postoje pogreške, nego samo ono što ne znamo. U trenutku duboke krize, referirajući se na brojne uzaludne pokušaje da oslobodi tada još relativno zdravu ruku koja ga sve više sablažnjava, poražen će oporučno svojoj kameri povjeriti čak i da „se dobro poznaje te da zna da je zaista sve pokušao“.

Nabijajući nam na glavu neku vrstu neprirodnog mentalnog kaveza, Boyle sve učestalijim krupnim planovima zgrčena lica Arona Ralstona (utjelovljuje ga James Franco), stvara osjećaj dugotrajnosti, a time i napetosti, nelagode. Za razliku od bajkovitih, pomalo lažnih, ali obećavajućih totala s početka, i nama se i njemu logično briše osjećaj orijentacije i općenito prostora iz kojeg proviruju sve zamornije halucinacije koje publici postaju prihvatljiva konvencija. Boyle upućuje na neizbježno.

Čovječnost

Naime, nije bit samo u želji za životom, ma koliko ona bila divna i često sasvim dovoljan motiv da bi se preživjelo. Likom Ralstona Boyle nam pripovijeda o osjećaju čovječnosti na koju je ne tako davno upućivao i, tom filmu filozofijom prilično srodan, biografski Skafander i leptir Juliana Schnabela. Samo čovjek može umrijeti svjestan da je pokušao ama baš sve. Letargija, želja za životom i spremnost na barem dostojanstvenu smrt čine podsvjesni koktel triju tvari, s naznakom da se posljednje dvije međusobno ne isključuju. Raste li želja, koje često ima koliko i letargije, a spremnost (koje uvijek ima u najmanjem omjeru) razmjerno je prati, tek tada one smrtonosne doze letargije u čaši života ostaje sve manje. Koloristički optimističan 127 sati priča je o toj kombinaciji.

Zbog toga je stresna, radikalna izravnost kojom redatelj Danny Boyle pleše na granici manirizma kakva horora torture porn (čime pak današnje žanrovske nazoviprvake svakako uči zanatu) jednostavan rezultat na koji nam je ukazivao od početka. Iste ćemo prepoznatljive upozoravajuće, grozničave rifove u emotivnom glazbenom tepihu majstora A. R. Rahmana s početka Ralstonove balade, stoga čuti i u presudnom trenutku dok naš junak bude kidao i svoju posljednju vezu s boli i patnjom (anatomski simbolično, detalj sama živca), ili jednostavnije s onim što je bio i osjećao prije. Neke stvari moramo shvatiti jednostavno onda kad za to dođe vrijeme, nažalost ne možemo prije, jer pored toliko toga što moramo proći moramo pobijediti i sebe, ono što jesmo u svakom svojem obliku.

Neobično je što Boyle prateći scenarij kojim je zajedno sa Simonom Beaufoyom filmski prilagodio Ralstonovu knjigu Between a rock and a hard place, prema vlastitim riječima, navodno htio više od svega istaknuti vrijednost života pojedinca tek u dodiru sa životima drugih. Iako je i u tome uspio, pa i na tom području ostavio koliko-toliko dojmljiv trag, do tog je zaključka (zadržavajući pritom i autorski rukopis) onda stigao ipak pomalo nespretno – što je, mimo Ralstonovih opsjena, vidljivo najviše kad naracija pred odjavom postaje više službena revizija cjeline, nešto kao zadnji dijapozitiv prezentacije u Powerpointu. Slučajan ili ne, naglasak je 127 sati na vrlo snažnoj unutarnjoj dedukciji, koja čak i dobrom dijelu raspleta, nakon jarosna klimaksa, ostaje mramorni spomenik snazi ljudskoga duha.