Il pasticcio pretenzioso

Nezamislivi propusti ustanovljeni su u predstavljanju hrvatske književnosti u četvrtom izdanju Garzantijeve Enciclopedie della letteratura

Kontroverzno predstavljanje hrvatske književnosti u enciklopediji milanskoga nakladnika Garzantija s njezinim obezvređivanjem i nasilnim cijepanjem na dva dijela nije, kao što je već običaj kada je riječ o inozemnim sličnim publikacijama, izazvalo nikakvu reakciju pozvanih stručnjaka s naše strane. Časna je iznimka polemički osvrt Mladena Machieda (Ima li nas? Nema li nas?, Forum, 10–12, 2010).

Kačić je prema Enciklopediji prvi hrvatski pisac

To je osvrt na četvrto izdanje Enciklopedije književnosti (1972, 1985, 1997, listopad 2007), „dotjerano i prošireno“. Machiedo se već kritički osvrnuo na izdanje iz 1985. u tekstu pisanu na talijanskom (La Battana), bez ikakva učinka, premda su objekcije dolazile od mjerodavna znalca književnostî s obiju strana Jadrana. Machiedo nema natuknice u Garzantijevu sveznadaru, što je, usput budi rečeno, malum omen, za iole upućenijega čitatelja, uza sve to što je poznati i ugledni talijanist, pjesnik, esejist, prevoditelj, znanstvenik uvažavan u susjednoj zemlji, predavač na mnogim tamošnjim sveučilištima, štoviše dvojezični pisac (osam knjiga na talijanskom jeziku). Nisu uvrštena ni dva njegova profesora s Filozofskog fakulteta, legende zagrebačke talijanistike, također dvojezična, također objavljivana u Italiji, Frano Čale (među ostalim, urednik i prevoditelj desetak hrvatskih izdanja talijanskih klasika) i Mate Zorić (pokraj inog, pisac monografije o hrvatskim romantičarima talijanskog izraza, pokretač i dugogodišnji urednik zbornika o književnim odnosima između Italije i Hrvatske). Tko je u abecadariju izostavio ta tri zagrebačka talijanista dezorijentiran je ne samo u kroatističkoj nego i u talijanističkoj disciplini. Garzantijev priručnik, naime, vrlo je preuzetan i voluminozan (broji više od 1700 sitnotiskanih stranica) i, kako se najavljuje na uvodnoj stranici, bilježi pisce, kritičare, teoretičare i povjesnike književnosti, literarne oblike i žanrove, nazivlje. U Dodatku su „obrisi svjetskih književnosti“; tu je i glosarij iz metrike, retorike i stilistike, sadržaji „slavnih djela“ s popisom sajmova knjiga, ekraniziranih i dramatiziranih uspješnica.

Mudra Ovidijeva dosjetka, ut desint vires, tamen est laudanda voluntas (iako nedostaju sile, pohvaliti je ipak volju, mar) mogla bi se tek uvjetno primijeniti na ovu ediciju, u kojoj nema oznake tko je pisac pojedine natuknice ili članka, pa za njih ne postoji individualna odgovornost već kolektivna (to znači nikakva), zapovjednu bi odgovornost imala Madame Giulia Farina (Coordinamente e redazione). Donose se imena savjetnika (consulenti) i suradnika (collaboratori) bez specifikacije učinjena posla. Sve skupa, la squadra garzantina sastoji se od četrdesetak imenovanih osoba. Kako je u toj enciklopediji prošla hrvatska književnost zanima nas, naravno, ponajprije? Kratko kazano: jako loše, da ne može gore. Citirat ću uvodne rečenice kolege Machieda: „Može li hrvatska književnost enciklopedijski postojati bez Zoranića, Zlatarića, Vučića Bunića, Kašića, Križanića, Frankopana, Palmotića, Vitezovića, Vide, Šopa, Ivaniševića, Ivšića, Gotovca, Slamniga... da navedem listu tek nekih pokojnika?“ Nedostaci u abecedariju samo su, nažalost, jedan dio obavljena posla, što je po mojem sudu, posljedak promašena izbora „savjetnika“ i „suradnika“, među kojima nema, što je pomalo nevjerojatno, nijednog od najpozvanijih, kroatista i jugoslavista s talijanskih sveučilišnih stolica, kojih nije malen broj. Počnimo od juga prema Milanu: nema F. S. Perilla (Sveučilište u Bariju), nema najuglednijega talijanskog slavista Santea Graciottija (La Sapienza u Rimu), Predraga Matvejevića, dugogodišnjeg profesora istog sveučiliša; mimoiđene su L. Borsetto i Sofia Zani sa slavnoga i drevnog Padovanskog sveučilišta, F. Ferluga Petronio, najproduktivnija među kroatistima u Italiji iz Udina, Ljiljana Avirović sa Sveučilišta u Trstu, nove, ali poticajne snage s drugih sveučilišta, R. Morabito, S. Glavaš, N. Badurina, R. Cattaneo, A. Quarantotto... Stoga su glede hrvatske književnosti, da parafraziramo Ovidija, nedostajale i vires i voluntas, čini mi se u približno podjednakom postotku.

Letteratura croata e dalmata (talvolta anche jugoslava!)

Nakon Dizionarija pisaca Enciklopedija donosi i kraće preglede (profile) njihovih književnosti, što je, načelno govoreći, jako dobro. Po naravi stvari, autori bi takvih tekstova trebali da budu najmjerodavniji specijalisti za pojedina područja, nacionalne tradicije. Međutim, pisac sinteze za našu literaturu, imaginarni stručnjak (nepoznati počinitelj) obavio je svoju zadaću traljavo. Sudeći po retcima, hrvatska književnost izrazito je marginalna, ima redaka približno kao islandska, albanska, danska, primjerice, triput manje od gruzijske.

Prema Enciklopediji Garzanti Ivan Mažuranić je i pisac romana

Ne podcjenjujem nijednu od njih, ali hrvatska ima dulji kontinuitet, usklađenost s epohama, pokretima i pjesničkim školama karakterističnim za zapadni europski krug. Povrh toga ona jedina među svima ima dvočlan naziv („hrvatska i dalmatinska“), pa je nemoguće uglaviti što kojem oku u glavi pripada, koliko koja ima redaka, jedina je i nejasna nacionalnog identiteta. Pisac pregleda ne haje, dakle, gleda svisoka, što je u najmanju ruku nekolegijalno, na hrvatske historiografe. Naime, od Kombolove Poviesti hrvatske književnosti do narodnog preporoda (1945) potpuno je iščeznulo svrstavanje i razvrstavanje pismenog nasljeđa pod etiketama dalmatinska, dalmatinsko-dubrovačka (dubrovačko-dalmatinska) književnost, dakle po pokrajinskom ili krajevnom ishodištu pisaca. Iščeznulo je u monografskim sintezama hrvatskih historiografa, koje nisu rijetke. Navest ću za primjer Ivu Frangeša, talijanista i kroatista, vrlo cijenjena u Italiji, čija je Povijest hrvatske književnosti (1987), zahvaljujući kojoj je i nazvan „hrvatski de Sanctis“, tiskana i u njemačkom izdanju, proširena na više od 900 stranaca. Rimski sveučilišni profesor F. Trogrančić u skladu s epohalnom Kombolovom Poviješću (tako ju je recenzirao A. Vaillant u najpoznatijemu svjetskom slavističkom časopisu, Revue des études slaves, 1–4, 1949), prikazujući uglavnom razdoblje kao i Kombol, svoju knjigu nazivlje Storia della letteratura croata (1953). Ako im je Trogrančićev kompendij izmaknuo stručnoj pozornosti, to ne bi smjela Storia della letteratura croata Dubravka Jelčića (Guépard Noir, Milano 2005) „a cura di Ruggiero Cattaneo“ (Universitŕ Cattolica di Milano), s uzornom popratnom stručnom opremom i ugodnom grafičkom. U toj je Povijesti hrvatska literatura periodizirana prema usvojenim europskim terminima za pojedina razdoblja. A kako bi drukčije?

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.