I kritika može biti užitak

Premda nije prvenstveno poznat kao filmski kritičar, Graham Greene ostvario je znatan broj odličnih tekstova iz toga područja, koji i danas plijene pozornost konciznim stilom, pomnim analizama dramaturških elemenata te odnosom prema redatelju kao neponovljivu stvaraocu

Iako je proučavateljima književnosti uglavnom rutinski poznata, makar i usputno, filmskokritičarska epizoda u šaroliku javnom spisateljskom djelovanju Grahama Greenea, koje je obuhvaćalo ne samo pisanje romana i pripovjedaka nego i ranu poeziju, putopise, pisanje eseja o književnosti, dramskih kritika, drama i scenarija, dječjih knjiga, autobiografsko-memoarskih knjiga, ta je epizoda, a i njezina važnost, daleko manje poznata među proučavateljima filma, filmašima i filmskim kritičarima.

Jedva da u ikojoj povijesti filma ima spomena o Greeneu kao filmskom kritičaru, a tek po šturu napomenu o njemu nalazimo u malobrojnim povijestima filmske kritike. A da o nepostojanju svijesti šire skupine Greeneovih čitatelja i filmofila o Greeneu kao filmskom kritičaru i ne govorimo.

Garbo kao Ana Karenjina: Greenea je oduševljavao njezin sugestivni glas

A nije da nije bilo poticaja da se promijeni takva recepcija Greeneova filmskokritičarskog rada na temelju slijeda izdanja Greeneovih filmskih kritika što su ih sastavljali poštovatelji njegova prinosa. Još u vrijeme kad je Greene aktivno pisao filmske kritike ugledni britanski filmski kritičar Alistair Cooke je 1937. objavio antologijski izbor britanskih i američkih filmskih kritičara Garbo i noćobdije u kojem je prilično poglavlje odvojeno za Greeneove kritike. Ta je knjiga, kao podsjetnik na važno razdoblje u konstituiranju relevantne filmske kritike na anglosaksonskom području, ponovno izdana 1971. u Britaniji. Možda je i ona potaknula drugog filmskog kritičara, Johna Russella Taylora, da razmjerno brzo, 1972, uredi knjigu sabranih Greeneovih kritika pod naslovom Graham Greene o filmu, ponovno izdanih 1980. pod naslovom Kupola užitka. Iz te je knjige u nas, u časopisu Republika, objavljen razmjerno opsežan izbor kritika u prijevodu Ivana Otta (Graham Greene: Dobro staro kino, Republika, br. 7–8, 1988). Također, od svojeg prvog izdanja u godini 1994, knjiga The Graham Greene Film Reader: Reviews, Essays, Interviews and Film Stories, koja, uz izbor iz njegovih kritika, obuhvaća širi krug Greeneova pisanja i govorenja o filmu, a uredio ju je David Parkinson, također pisac o filmu, doživjela je više ponovljenih izdanja sve do razmjerno nedavna (2007). Iako je, tako, ta knjiga već više od desetljeća raspoloživa na tržištu i u svjetskim knjižnicama (ali ne i u našim, kako sam stekao uvid putem internetskih kataloga), čini se da ona, a i ove ranije knjige, baš i nisu pridonijele da se bitno, među filmskim i nefilmskim svijetom, ukorijeni predodžba o Greeneu kao filmskom kritičaru, i to vrhunskom, kojega bi vrijedilo čitati, učiti od njega i analizirati ga i da nije bilo drugoga njegova pisanja.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.