Hans van Manen u Zagrebu!

Doista nije svakodnevna pojava da na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu stupi jedan od najvećih koreografa 20. stoljeća, Nizozemac Hans van Manen. No upravo se to dogodilo na premijeri Večeri tri baleta koja je prvi put u Hrvatsku donijela neku njegovu koreografiju. Poželjeli bismo da Van Manen otvori put i drugim koreografima poput Johna Cranka, Mauricea Bejarta, Williama Forsythea, Johna Neumeiera, Jiŕija Kyliána i drugih jer je, barem bez osnovnoga poznavanja i uvida u njihov rad (što se odnosi na izvođenje našega vlastitog baletnog ansambla), baletna umjetnost u našoj sredini i dalje krnja i nedostatna.

Prizor iz Večeri tri baleta, prve koreografije u Hrvatskoj svjetski poznatog Hansa van Manena

Večer tri baleta s trima stilski različitim djelima imala je zajedničku poveznicu apstraktnog plesa. Tako je (konačno!) jedna baletna večer bila dobro zamišljena, promišljena i provedena. Van Manenovoj koreografiji Pet tanga prethodio je Barokni koncert (Concerto barocco) Georga Balanchinea (1904–1983), a slijedila je klasična Paquita Muriusa Petipaa (1822–1910).

Balanchineov Barokni koncert iz 1941, na glazbu Koncerta za dvije violine u d-molu Johanna Sebastiana Bacha, postavila je njegova asistentica Francia Russell. Nastao u određenoj mjeri kao edukativno djelo, s tipičnom balanšinovskom namjernom nesavršenošću formacija i gimnastičkim kostimima, Barokni koncert pokazao je koliko radosti ima u toj Bachovoj glazbi i kako se ona može izraziti plesom. Balanchine je, pored baleta, studirao glasovir i glazbenu teoriju, pa je zato s tolikom lakoćom glazbene partiture pretakao u ples. Ljepota koreografije zasjala je zahvaljujući izvedbi osam balerina i solista Pavle Mikolavčić, Yuke Ebihara i Rogera Nevesa. Bilo je lijepo čuti živu glazbenu izvedbu Orkestra HNK-a, koji nema često priliku svirati baroknu glazbu. Ona je bila na donjoj, ali ipak prihvatljivoj granici, sa solidnim solisticama Vlatkom Peljhan i Mojcom Ramušćak Stetencu.

Van Manenovih Pet tanga iz 1977, na glazbu Pet tanga za bandoneon uz pratnju Astora Piazzolle (reproduciranu sa snimke), postavila je njegova asistentica Mea Venema, a on je na nekoliko zadnjih pokusa dao završni sjaj. Latinoamerički ples karakteristična ritma koji implicira strast (čega dojam pojačavaju kostimi Jean-Paula Vrooma u stilu Carmen) Van Manen je uobličio u akademski ples na vršcima prstiju kojemu je strastvenost tek fini začin. Najviše se osjetila u solima Edine Pličanić i Georga Stanciua, a i ostalih šest parova dali su puni doprinos.

I, nakon Balanchineovih i Van Manenovih koreografskih majstorija kojima su, svaki na svoj način, ali kongenijalno počeli proces rastakanja kodificiranosti akademske baletne plesne tehnike, zadnji dio Večeri, divertisman iz Paquite usmjerio je pozornost upravo na tu kodificiranost i njezina najsjajnijeg predstavnika u 19. stoljeću Mariusa Petipaa. Paquita je izvorno bio balet u dva čina iz kojega se s vremenom destilirao rečeni divertisman koji ima nešto i od Balanchineove etidičnosti i od Van Manenova začina strastvenosti, jer za dobar klasični ples treba i stila i žara. Postavio ga je Derek Deane u scenografskom okviru Branka Lepena. Na čelu ansambla bila je izvrsna Yuka Ebihara s partnerom Dmitrijem Timofejevom, a među četiri solo varijacije na prvome mjestu ističemo Pavlu Mikolavčić i Rieku Suzuki. Orkestar HNK i dirigent Dijan Čobanov istaknuli su se u efektno instrumentiranoj partituri Paquite.