Greene kroz kavanski dim

Dubokim razgovorima prožetima fascinantnom duhovitošću i sjajnim smislom za uočavanje detalja, kozer Vladek Vuković odgajao je cijelu generaciju hrvatskih intelektualaca, a njegova ljubav prema Grahamu Greenu do danas je ostala inspirativna

S djelima Grahama Greenea upoznao me Vladimir Vuković. Više od dvadeset godina proveo sam za kavanskim stolom toga sjajnog filmskog kritičara i publicista, duhovitog feljtonista i kozera, krasnog čovjeka i prijatelja. Od 1970. do jeseni 1991, kad nas je zauvijek napustio. Njegov je odlazak bio i oproštaj s nekim lijepim sadržajima života.

Gorki rastanak Josepha Cottena i Alide Valli: slavni završetak remek-djela Treći čovjek Carola Reeda

Vladek, kako su ga zvali prijatelji, bio je zaljubljen u film, književnost i politiku, no prije svega u Hrvatsku, koju je volio pametno, tolerantno i s radošću, čak i onda kada je ljubav prema njoj bila sve što je posjedovao. Sva je njegova imovina uglavnom bila kavanski stol i divne rasprave praćene smijehom vjernih slušača. Bio sam jedan od najmlađih u društvu uglednih ljudi filma, kazališta i književnosti. Sudbonosne 1971. za taj su stol prispjeli i neki pali političari i on ih je dobrohotno primio, jer njegov stol bio je i ostao stol tolerancije, disidentskog i umjetničkog govora i duhovitih invektiva na račun službene vlasti. Punih dvadeset godina s mukom su dežurni udbaši pratili razgovor tog stola. Izluđivao ih je Vladek svojim sjajnim šifriranim jezikom, točnim dolascima i odlascima, a i upornošću u časnom siromaštvu. Sugestivnost njegovih rečenica bila je koji put tako snažna da se činilo kao da nas drži u staklenoj izolaciji i da je svijet ljepši nego što je to doista bio. On je oživio onaj romantični i visokoestetizirani ugođaj zagrebačke kavane, a kad je posljednju takvu oazu, kavanu Corso, razorila ruka pokvarenog ideologiziranog birokrata, Vladek je u znak protesta svoj stol preselio na vrh grada, na top of the town, kako je nazivao kavanu na vrhu nebodera u središtu grada.

Poslijeratni Beč u film noiru

Razgovori o Grahamu Greeneu počeli su s Trećim čovjekom. Do danas je to bio i ostao jedan od mojih najdražih filmova. Gledao sam to remek-djelo, taj čarobni film noir o prijateljstvu, ljubavi i dubokim moralnim dilemama, sigurno desetak puta. Priča o američkom piscu petparačkih kaubojskih romana, Hollyju Martinsu (Joseph Cotten), koji na poziv prijatelja iz mladosti, Harryja Limea (Orson Welles), stiže u poslijeratni, porušeni i podijeljeni Beč, već u prvim kadrovima ispunjenim melankoličnom glazbom na citri Antona Karasa, stvara naboj egzistencijalne tjeskobe. A on će se kasnije, nepogrešivim narativnim slijedom, razviti u priču o zagonetnoj Limeovoj smrti, u koju su upleteni predstavnici vlasti britanskog sektora, bojnik Calloway (Trevor Howard) i desetnik Paine (Bernard Lee), njegovi poslovni partneri iz bečkoga podzemlja, glumica Anna (Alida Valli), žena koja ga je voljela i ne može ga prežaliti, unatoč činjenici što se osjećaji Hollyja Martinsa prema njoj sve više pretvaraju u ljubav.

Često smo razgovarali o tom filmu Carola Reeda i ja sam se divio Wellesu i Alidi Valli, Vladek je pak hvalio Josepha Cottena i Trevora Howarda. Mene je oduševljavala scena razgovora dvojice prijatelja u Prateru, na vrhu Riesenrada, s čuvenom rečenicom o Švicarskoj kao urednoj zemlji s vrhunskim dostignućem – satom kukavicom; on je scenu s mačkom u mračnoj veži pored Limeovih cipela s nasmiješenim, dijaboličnim Wellesovim licem koje izranja iz tame, držao maestralnom, a obojica smo se divili kraju filma. Beskrajnom prilaženju Alide Valli kroz pusti i ogoljeli grobljanski drvored i ledenim prolaskom pored Cottena, kojem nije preostalo ništa već samo da rezignirano zapali cigaretu.

„A znate“, rekao je Vladek, „da ta rečenica, koju toliko volite, nije Greeneova. Nju je dodao Welles za vrijeme snimanja.“ Sve je znao o tom filmu. Kad sam nakon iscrpnog razgovora rekao kako bih volio pročitati Greenov roman po kojem je napisao scenarij, opet me je podučio. „Roman je nastao nakon filma. Greene ga je napisao kasnije.“

Tjeskobne ljubavne priče

A onda sam zaronio u tu divnu beletristiku engleskoga gentlemana rođena 2. listopada 1904. u Berkhamstedu (Hertfordshire) u brojnoj obitelji. Mirni Amerikanac, Srž stvari i Kraj ljubavne priče bili su sljedeći romani koje sam pročitao. I naravno, prodiskutirao s Vladekom u kavani. Napomenuo sam kako mi se kroz sva tri romana kristalizira gotovo identična tema klasičnoga ljubavnog trokuta u burnim političkim i društvenim okolnostima.

Vladimir Vuković, legendarni zagrebački intelektualac

U prvom romanu to je bila Indokina u vremenu kojem je prethodio strašan rat, a glavni junaci, engleski novinar Thomas Fowler, njegova djevojka, Vijetnamka, Fuong i mladi Amerikanac, Alden Pyle. Kako se raspleću njihovi ljubavni odnosi, tako se zapetljavaju političke intrige sve većeg američkog upletanja u Vijetnam. U romanu Srž stvari radnja se seli u Afriku, u vrelinu Sierra Leonea, atmosferu punu prljavštine, bolesti i opasnih kukaca, u kojoj će se razviti traumatični odnosi između policijskog časnika, alkoholičara, i pragmatičnog gubitnika, Henryja Scobieja, njegove supruge Louise, predane katolkinje i odane žene, zbog njegove nevjere s mladom udovicom Helen. Njihove su sudbine uronjene u atmosferu korupcije, bolesti i zločina, iz koje živopisno odskače figura Sirijca Jusufa, krijumčara dijamanata. Kraj ljubavne priče vraća nas u London, u vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon završetka, gdje će se između pisca Mauricea Bendrixa i udate žene Sare Miles razviti nježna, ali intenzivna i ljubomorom natopljena ljubavna veza. Nakon što prežive bombardiranje, Sarah će ga ostaviti i vratiti se mužu Henryju, kojeg ne voli, a on će tek naknadno ustanoviti zašto je to učinila.

Sva tri romana prožeta su bolnom spoznajom krivice i grijeha protagonista, poniranjem u dubine ljudskoga srca i traženjem spasa, izlaskom iz tjeskobe, kajanjem te žudnjom za iskupljenjem i uzvišenim osjećajem ljubavi. U to sam vrijeme već znao ponešto o Greeneovu životu i zapazio sam mnogo sličnosti s autentičnim podacima njegove biografije. I on je nakon studija moderne povijesti na Balliol Collegeu kratko vrijeme bio član komunističke partije, gdje se upoznao sa svojom prvom ženom Vivien; zatim je 1926. prešao na katoličanstvo, što je snažno obilježilo moralizam svih njegovih budućih djela. Brak mu se raspao, a njegov dalji život bio je pun putovanja diljem svijeta, brojnih ljubavnih veza, koketiranja s alkoholom i drogom, da bi napokon završio u obavještajnoj britanskoj službi. No dosljedan sebi i svojem unutrašnjem nemiru, službu je napustio, natopivši brojne retke svojih djela i tim iskustvom. Prostori u koje je smještao svoje fiktivne junake bile su zemlje njegova obavještajnog službovanja i inih pustolovnih putovanja.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.