Gospodin s uskom kravatom

Znalo je biti zabavno u redakcijskim prostorijama ovog časopisa. Za uredničkim stolom sjedio je Mladen Kuzmanović, jedan od čuvara vremena, kako je naslovljena rasprodana knjiga koja je u biblioteci Vijenac Matice hrvatske tiskana 2004, puna prekrasnih melankoličnih zapisa o gradu kakva zapravo više nema. Prolazili su tuda mnogi ljudi, intelektualci od kova, likovnjaci, kazalištarci, književnici i mali ljudi, Mladenovi prijatelji. Pričalo se o svemu – od kram-pogač(l)a do Cvjetnog trga, recitiralo se Domjanića, Krležu... Vrlo je često u takvu društvu Mladen dočekivao mjesec u Ulici Matice hrvatske, u klompama, na katu, pokraj niskih, polukružnih prozora, na zelenome parketu koji smo davno od milja prozvali Wimbledonom. Stol mu je bio postavljen drukčije nego što je danas Lukin. Slaba svjetlost tada mu je dolazila s njegove desne strane i leđa je imao okrenuta istoku. A istočnim su zidom Vijenčeve uredničke sobe presnažno dominirale tri male grafike, ne veće od formata A4. „Žan je to“, rekao je Mladen na moja stalna švenkanja po ta tri otiska uokvirena decentnim bijelim okvirima. Nikad prije nisam bio pred dimenzijama manjim, a toliko monumentalnim grafikama. Samo tri komada, dovoljno jaka da zaposjednu cijelu sobu. Drugom prilikom, također u noćnim satima, Mladen je znao svojim dugim prstima prebirati po malim knjižicama koje su bile tiskane za Zagrebačku slavističku školu, kojoj je bio dugogodišnji direktor. Godine 1983. u sklopu kulturnog programa Škole svojom je izložbom gostovao i Ivan Picelj. I on je bio jedan od onih koji je dolazio u uredničku sobu. Tu nas je Kuzmanović i upoznao. Uvijek besprijekorno odjeven, a povrh košulje i ispod sakoa virila je uska kravata, mahom kontrasnih boja...

Keiitchi Tahara, Portret Picelja, Pariz, 2002

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske tada je bilo u Gajevoj ulici na broju 2B. Na katu, gdje danas mnogi razgledavaju mobilne aparate, s tom razlikom da se do tog prvog kata ulazilo iz pješačkog prolaza, kroz haustor i po stubama ili dizalom. Nekoliko katova više živio je Picelj i nerijetko svraćao na tribine srijedom. Sjedio bi negdje sa strane, slušao Ivančevićeve riječi i javio se kad bi imao štogod reći o Zagrebu, devastacijama devedesetih, bilo moralnim, bilo arhitektonskim. Te su riječi uvijek odjekivale melankolijom, onakvom sličnom Kuzmanovićevoj. Ali i racionalnošću, onakvom kakva izvire iz svake njegove slike, svake grafike i crteža, svakog reljefa ili objekta.

Varijacija 0016 – ZC (iz grafičke mape Varijacije, 1994)

Put me jednom odveo do vrha Gajeve 2B. U stanu je diskretno svirao jazz, koji je Picelj jako volio. Ritam jazza poistovjetio je ritmu svoje umjetnosti. „Za šenkanje ih imam...“, pokazivao je grafike malih formata, „... umjesto buketa.“ S polica su izvirivali radovi s nevjerojatnom dozom preciznosti, do koje je uvijek držao. Istovjetno nedavnim radovima koji su bili postavljeni na izložbi u Galeriji Nova, u njegovu kvartu, zajedno s djelima Sanje Iveković i Davida Maljkovića. Također u siječnju, ali prije tri godine, Picelj je imao izložbu u svojoj pariškoj Galerie Denise René na Boulevard Saint-Germain, s kojom je surađivao prije više od pola stoljeća. Gotovo šest godina prošlo je od Kristala & plohe u Klovićevim dvorima, a Piceljeve ste radove mogli vidjeti i na hrvatskim trijenalima grafike ili crteža te na velikim izložbama: BIT International u Grazu i Karlsruheu te Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja u povodu obilježavanja 90. obljetnice Grafičke zbirke NSK u Muzeju za umjetnost i obrt. On je autor prošlogodišnje petnaeste cestovne dionice u Dubrovi kod Labina – prekrasna imena, toliko svojstvena Picelju – Bijela cesta u negativu.

Kompozicija 5, grafika, 1957.

Svojedobno je u Hrvatskoj, ako se sjećate, izlazio magazin za umjetnost Cicero. U prvom broju tog magazina u studenom 1998. Zvonko Maković svoj je tekst naslovio s Gospodin slikar referirajući se na Gagrovu etiketu. Gospodin besprijekornih manira, dopisao je Maković. U dvorištu Moderne galerije, ako se ne varam, pronađeni su raspadnuti i odbačeni, vjerojatno zbog nebrige i neznanja, Piceljevi reljefi Ides, Grya i Passage. Na svu sreću, obnovljeni su 2001. S velikim smo veseljem prelistavali prvi broj časopisa Grafika 2003, gdje je Picelj ustupio, pomalo zaboravljene, fotografije iz privatnog arhiva koje nam u seriji pokazuju kako je započela povijest serigrafije kao umjetničke tehnike na zagrebačkom Kaptolu u studiju Zvonimira Melnjaka davne 1957. Namjerno izdvajam ove dvije periodike jer je upravo činjenica da je Picelj osobno sudjelovao (ili drugi o Picelju kroz tekstove) te bio uključen u prve brojeve tih časopisa. Uvijek je bio otvoren za suradnju pa je tako surađivao i s Vladimirom Bonačićem stvarajući pionirske računalno programirane objekte kasnih šezdesetih, dok su plakati koje je godinama radio i za zagrebački MUO i za druge institucije zaista posebna priča. Sam je izdavao Ediciju A, a uređivao je i časopis BIT International. Sa sjetom se spominjem jednodnevnog izleta u Ljubljanu, na izložbu Piceljeva grafičkog opusa u jesen 2003, gdje je bilo izloženo devet od deset njegovih mapa te organiziran razgovor koji je vodio Brane Kovič. U nepretencioznu razgovoru Picelj se sjetio debate o zagrebačkom Ritz-baru, pariške Galerie Denise René, Vasarelyja, Novih tendencija, Alvianija...

Znali smo se sretati na Trgu, špici. On je šetao sa zaraznim smiješkom na licu i kimao glavom poznatim prolaznicima. Oni su se pak s velikom dozom poštovanja klanjali natrag. Tako i ja. Picelj je u druženju s Radovanom Ivšićem, kako je na komemoraciji podsjetio Ješa Denegri, jednom rekao: „Nije bila riječ o apstrakciji, nego o slobodi.“ A sve je počelo, kako je spomenuo drugom prilikom, u kavanskom krugu bliskih prijatelja, umjetnika i arhitekata. Moj duboki naklon, još jednom...

„Onima koji su začuđeni načinom izražavanja ovog slikarstva – odgovaramo da su 40 godina u zakašnjenju. ...

Onima koji s interesom prate svaki novi pokušaj na planu ljudskog progresa i koji će nam reći sud o pojedinim ostvarenjima – odgovaramo na taj interes zahvalnošću. ...

Onima koji ovakve radove smatraju importom, epigonstvom, imitatorstvom – iako im zapravo ne bi trebalo odgovoriti, odgovaramo da su kulturna dobra vlasništvo čitavog čovječanstva...“

(dio Manifesta EXAT-a

obješen na ulazu u dvoranu

prve izložbe u Društvu arhitekata, 1953)

* * * *

„Onima koji su začuđeni načinom izražavanja ovog slikarstva – odgovaramo da su 40 godina u zakašnjenju. ...

Onima koji s interesom prate svaki novi pokušaj na planu ljudskog progresa i koji će nam reći sud o pojedinim ostvarenjima – odgovaramo na taj interes zahvalnošću. ...

Onima koji ovakve radove smatraju importom, epigonstvom, imitatorstvom – iako im zapravo ne bi trebalo odgovoriti, odgovaramo da su kulturna dobra vlasništvo čitavog čovječanstva...“

(dio Manifesta EXAT-a

obješen na ulazu u dvoranu

prve izložbe u Društvu arhitekata, 1953)

* * * * *