Efektna kompilacija

Kako je naše doba lišeno aristotelovske tragedije jer se tragičnost fragmentirala, današnje se kazalište s tragedijom ne snalazi. Ili je a priori odbacuje jer je ne razumije ili od nje bježi, kao od nečega suvišnoga, nečega što je lišeno društvene empatije. Shvaćajući poziciju tragedije mnogi suvremeni dramaturzi i redatelji, osobito pripadnici tzv. redateljskoga kazališta, utječu se često raznoraznim konceptima i koncepcijama koje asociraju ili interpretiraju ono što bi tragediji sličilo. Tomu se utekao, u to se pouzdao i redatelj Damir Zlatar Frey u svojoj novoj predstavi Elektra, premijerno izvedenoj 4. ožujka u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula.

Ekspresivna scenografija: crvena istarska zemlja pretvorena u blato

Frey (istodobno redatelj, scenograf, kostimograf i koreograf) zajedno s dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština iskoristio je ime pisca, ovaj put je to Euripid, te je gledateljstvu ponudio surogat Euripidove Elektre. U njihovoj verziji grčki likovi lišeni mitske snage „postaju obični ljudi sa svim manama i vrlinama egzistencija prepuštenih turbulentnim vremenima“, pojašnjava u kazališnoj knjižici dramaturginja osuvremenjivanje Elektre. Mit i Euripida iskoristili su kao sredstvo „koje osigurava mogućnost da se analizira poslijeratno vrijeme (kod Euripida vrijeme je radnje poslije Trojanskog rata, a kod nas ovo naše poslijeratno vrijeme) obremenjeno naslijeđem, a istovremeno preplašeno onim što će doći“.

Ne uvažavajući temeljno Aristotelovo načelo tragedije koje kaže da je tragedija „oponašanje radnje i djelovanje a ne pripovijedanje“ dramaturginja i redatelj Euripidovu su Elektru pretvorili u pripovijedanje; odbacili su Euripidovo tragično i umjestili svoje dramsko; scene Egistova vjenčanja i seks s Klitemnestrom, Egistovo umorstvo, Klitemnestrin dolazak autom na scenu i još mnoštvo u Euripida nenapisanih scena. Euripidovi mitski likovi tako postaju naši suvremenici, osobe bez katarze.

Povezujući to s problemom progonstva koje su doživjeli Elektra i brat joj Orest, nakon očeva ubojstva, Frey je osmislio aktualnu i suvremenu predstavu bogatu prizorima i slikama kakve nam i ovih dana posredovanjem televizije stižu iz Gadafijeve Libije. Elektrino i Orestovo progonstvo i lutanje slično je mnogim suvremenim egzodusima ljudi odjevenih u prnje, natovarenih zavežljajima i kovčezima, neizvjesnošću i strahom, ljudi koji bježe pred nasilnicima (ili ratovima) jer su im ugroženi životi. To je najsnažnija i malokomu nečitljiva poruka Udovičić-Frayeve Elektre. Sve je ostalo već viđeno u mnogim Freyevim predstavama; mnogo koreografije, mnoštvo efektnih slika, impresivna glazba, impozantna scenografija, s glumcima funkcijama.

Ako je redateljska dosljednost cilj poetike efekta ili defekta, koju Frey forsira, onda se može reći da je izrežirao efektnu predstavu dojmljive glazbe (Darko Hajsek), ekspresivne scenografije i upečatljivih kostima. Kao pojedinačne scene njegova teatarska kompilacija funkcionira dojmljivo, no ulančena u niz često postiže suprotan učinak. Nedostaje maštovitosti i kreativnosti inventivnije od Euripidove, bez obzira što su dramaturški zahvati suvremeniji, valjda stoga i mudriji.

Tko se ne bude pitao koliko je zemlje, istarske crvenice, na sceni ili granja kao vijenac upletena iznad scene, tko u curenju kiše – koja se s granja slijeva i pravi kaljužu u kojoj glumci utapaju svoju nemoć, a tobožnji likovi svoje frustracije (u što ih je uvaljao redatelj) – ispere nešto od svojih suvremenih trauma ili svojih uspomena, vjerojatno će izići zadovoljan. I zadivljen.

Ali tko u predstavi, s obzirom na njezinu vjerojatnu skupost, iščita cijenu redateljske taštine, itekako prisutne u našem suvremenom teatarskom trenutku – koja malo mari za tekst i glumca kao medij kazališta – bit će nesretan i nezadovoljan.

Ne sumnjajući u to da postoje oni koji to smatraju jedino dobrim kazalištem, zabrinjava pristajanje glumaca na redateljsku uskratu kreativnosti.

Nevjerojatno je koliko glumačkoga truda i energije, a kako malo umjetnosti; ekspresivnost koja se na trenutke osjeti u zajedništvu, htijenju, i vjerovanje da se radi čudo nedosljedni se, ne proizlaze iz dramskih situacija nego iz forsiranih intonacija i neprirodnih pokreta. Iznimke su Branka Cvitković (Klitemnestra) i Helena Minić (Elektra).

S obzirom na dokazani talent (nije slučajno nacionalna dramska prvakinja) i iskustvo, Cvitkovićeva je glumački superiorno dočarala Klitemnestru; njezine lomove majke i ljubavnice, sputano majčinstvo, strah od osvete i smrti koju očekuje od Oresta zbog ubojstva muža Agamemnona i odlučnost da dokraja opravda osvetu prevarene žene. Iznimnom kreacijom jedina se posve otela redateljevu uprosječavanju glume.

Helena Minić kao Elektra bila je hrabra i brižna sestra, osvetoljubiva i na trenutke dijabolična žena, ali i kći svjesna sudjelovanja u ubojstvu majke. Osobito uvjerljivo dočarala je rastrojstvo nakon majčina ubojstva. Ipak, nedostajale su bogatije nijanse, koje bi sve to učinile iznimnom kreacijom.

Feminizirani Orest u interpretaciji Vasila Zafirčeva nije dočarao kompleksnost tog mitološkog lika. Previše glasovnog naprezanja bez unutarnjeg pokrića, previše htijenja koje je nestajalo na putu da se izrazi. Ostali glumci poslužili su redateljskoj svrsi.