Dokumentirati život

I u sedmom izdanju ZagrebDox potvrdio je ugled najvećega festivala dokumentarnog filma u regiji i prema mnogima najzanimljivijega domaćeg filmskog festivala. Tijekom osam dana trajanja projekcije više od 140 naslova odvijale su se u svih pet dvorana Movieplexa, a posjetiteljima je kao i obično ponuđen izbor najvećim dijelom iznadprosječno uspjelih, kakvoćom ujednačenih, intrigantnih i angažiranih dokumentaraca. U vrlo bogatu, raznovrsnu i zanimljivu programu, razvrstanu u već znane segmente Kontroverzni Dox, Glazbeni globus, Stanje stvari i Happy Dox, kao i u dva nova programa nazvana Majstori Doxa i Teen Dox te još četiri popratna programa, ambiciozniji su gledatelji mogli vidjeti i nagrađivane filmove s Berlina, Cannesa i Sundancea, a Nenad Puhovski i njegovi suradnici još su im jednom ponudili naslove koji pobuđuju emocije te tjeraju na razmišljanje i možda na osobni angažman. Odlike su ovogodišnjega festivala i retrospektiva filmova uglednoga Nicholasa Philiberta, selekcija hrvatskih ratnih dokumentaraca kojima je posvećen i okrugli stol te iznimno velika zastupljenost kakvoćom uglavnom ujednačenih domaćih dokumentaraca.

Kadar iz finskog dokumentarca Život u sauni

Žiri sastavljen od redatelja Hane Jušić, Eduarda Galića i Hamida Rahmaniana Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji dodijelio je izvrsnom doksu Među zvijezdama Nizozemca Leonarda Retela Helmricha, zaključnom poglavlju autorove trilogije posvećene životu obitelji Shamshuddin iz slama u Jakarti. Nakon što je u prvom filmu The Eye of the Day iz 2001. obitelj Shamshuddin zatekao usred revolucije kojom je s vlasti svrgnut indonežanski diktator Suharto, a u središnjem dijelu Shape of the Moon iz 2004. pratio njihove sudbine u okružju narastajuće islamizacije društva, Helmrich se u završnom segmentu usredotočio na oslikavanje obiteljskoga socijalnog miljea u tranzicijskoj Indoneziji, koja prvo desetljeće demokracije zaključuje suočena s podivljalom korupcijom. U takvu se okruženju članovi obitelji snalaze na različite načine, a središnja figura i ovdje je stara majka i baka Rumidjah, ponosna i dostojanstvena žena koja u granicama svojih snaga i mogućnosti požrtvovno skrbi o odraslim sinovima Baktiju i Dwiju te unuci Tari, koja je u formativno ključnim starijim tinejdžerskim godinama. Kao iskreno tradiciji i kršćanskim vrijednostima odanoj ženi Rumidji teško padaju spoznaje o zategnutim Baktijevim bračnim odnosima i tipičnim tinejdžerskim problemima koji muče Tari, kćer njezine pokojne kćerke i senzibilnu curu koja kao prva u obitelji uskoro kreće na fakultet. Suptilno, oporo i bez imalo uljepšavanja portretirajući pripadnike sve tri generacije obitelji Shamshuddin, koje nam približava sugestivnom režijom i atmosferičnom fotografijom s mnoštvom krupnih planova, autor sa zamjetnim artističkim tendencijama oslikava današnju Indoneziju, uspijevajući pronaći ljepotu pa čak i poetičnost u prljavim i nerijetko besprizornim slamovima Jakarte, čijim ulicama gmižu štakori i žohari šireći zaraze. Kontrastiranjem takvih scena s pomalo idiličnim kadrovima udaljenoga sela u kojem je Rumidjah odrasla i gdje živi autor postiže dodatnu intrigantnost i začudnost. Istovremeno spretno izbjegava patetiku i trivijalnost te se dotiče niza pitanja poput globalizacije, odnosa religijskog i svjetovnog, sraza kršćanstva i islama, ksenofobije, odanosti tradiciji i nužnosti obrazovanja.

Kadar iz filma Ratni reporter Silvestra Kolbasa

Tradicija i suvremenost

Dvojbenim odnosom prema tradiciji u suvremenim, civilizacijski i kulturološki izmijenjenim okolnostima, bavi se i Velikim pečatom u regionalnoj konkurenciji ovjenčan dokumentarac Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota Crnogorca Vladimira Perovića. Izvedbeno zahtjevan film čija je realizacija zbog specifičnih razloga trajala pune tri godine opisuje sudbinu pijetla iz Perasta koji će jednoga svibanjskog dana tragično skončati kao obredna žrtva prinesena na slavlju u znak sjećanja na navodnu davnu vojnu pobjedu. Ne navodeći o kakvoj je pobjedi riječ, a posrijedi je legenda slična onoj o đurđevačkom picoku, Perović gledatelje odvodi u kokošinjac u kojem se izliježe nekoliko pilića, da bi možda najljepši od njih naposljetku bio odabran za žrtvu. S nenametljivim ironijskim odmakom i duhovitim osloncem na elemente svojevrsna suspensa, jer publika do ključnoga trenutka ne zna koji će pijetao biti izabran, autor se pita kakva je svrha i smisao ovog obreda u vrijeme sveprisutne političke korektnosti i pojačane brige o pravima životinja. Kako navodi žiri u sastavu redatelja Milice Đenić i Wolframa Hukea te filmskog kritičara Dragana Juraka, i pijetao i njegovo žrtvovanje simboli su mačizma koji uporno opstaje unatoč svim političkim, kulturnim i uljudbenim mijenama.

U međunarodnoj konkurenciji posebna su priznanja pripala sjajnom filmu Život u sauni Finaca Joonasa Berghälla i Mike Hotakainena, koji osobno držim najuspjelijim ostvarenjem prikazanim na festivalu. Polazeći od činjenice da je boravak u sauni nevjerojatno omiljen među Fincima, koji se u pari čiste i tjelesno i duhovno, autori nam to pročišćenje vrlo jasno i emotivno tumače. Uvodeći nas u prostorije u kojima sjede skupine razodjevenih muškaraca različitih generacija, redatelji naglasak stavljaju na njihove dirljive ispovjedne priče o osobnim i obiteljskim dramama, o raspadnutim porodicama, otuđenim suprugama i djeci, o nerealiziranim životnim snovima i egzistencijalnoj izgubljenosti. Svi oni jedni druge pozorno slušaju i pokušavaju si pružiti kakvu-takvu utjehu, a tjeskobne i melodramatske situacije autori ublažavaju ponekom optimističnom pričom poput one o prijateljstvu čovjeka i medvjeda i dijelom zacijelo priređenim kadrovima kakav je onaj u kojem se uz pomoć malo vrelog ugljena i vode u saunu može pretvoriti i obična telefonska govornica.

Tranzicijska Rusija

Posebnim priznanjima nagrađeni su i filmovi 17. kolovoza Aleksandera Gutmana i Vlast Cathryn Collins, dokumentarci koje povezuje bavljenje ruskim pričama. U naslovu 17. kolovoza riječ je o iznimno sugestivnu i izvedbom minimalističkom prikazu jednog dana u zatvorskom životu 35-godišnjeg Borisa, momka osuđena na doživotnu robiju zbog trostrukog ubojstva. Većinu trajanja filma gledatelj ne zna razloge zbog kojih će Boris ostatak života provesti unutar četiri zida koja kamera opisuje simuliranjem nepostojećeg prozorskog okna kroz koji promatramo mladićeve dnevne rituale, od brijanja i pranja zubi do tjelovježbe i razmišljanja o samoubojstvu. I makar slutimo da razlozi njegove doživotne robije moraju biti vrlo ozbiljni i teški, zahvaljujući redateljskoj sugestivnosti počinjemo suosjećati s Borisom i razumijevati njegove dvojbe u kontekstu besmislene zatvorske rutine, sve do trenutka u kojem doznajemo da je ubio troje ljudi. Tada se percepcija protagonista naglo mijenja, a gledateljska empatija dobrim dijelom ustupa mjesto rezignaciji i osudi. Premda su pretjerane tvrdnje da je film elaboracija neograničenosti ljudskog duha u ekstremno ograničenim uvjetima, jer Borisa ipak ne odlikuju nelimitirani duhovni i spoznajni kapaciteti, svakako je riječ o vrijednom i zasluženo nagrađenu ostvarenju.

Dokumentarac Vlast Amerikanke Cathryn Collins bavi se neveselom sudbinom Mihaila Hodorkovskog, utamničenoga ruskog oligarha na kojem Vladimir Putin vrlo jasno demonstrira tendencije gaženja demokracije, liberalizma i poštivanja pravne države. Uspješno izbjegavajući glorificiranje Hodorkovskog kao žrtve Putinova totalitarnog vladanja Rusijom, autorica ipak putem razmišljanja njegovih prijatelja i kolega te zapadnih novinara jasno staje na stranu oligarha koji je na temelju praktički nepostojećih dokaza i u očigledno montiranom procesu odabran kao simbol obračuna s problematičnom privatizacijom i tajkunizacijom ruskoga društva tijekom 90-ih. Ako potpredsjednik ruske Dume Hodorkovskom i nije prijetio malim prstom te mu u neformalnom razgovoru najavio visinu kazne koja slijedi, usporedbe stanja u tranzicijskoj Rusiji i Hrvatskoj ipak nije teško povući.

Među velikim brojem hrvatskih dokumentaraca nekvalitetom se izdvaja na brzinu skrpan, kaotičan i dobrano besmislen naslov Građani na Cvjetnom trgu doajena domaće dokumentaristike Krste Papića. Posrijedi je desetominutni cušpajz koji formalno tematizira pogibiju slučajnog prolaznika Zorana Dominija, koji se u studenom 1999. zatekao usred oružanog obračuna pripadnika zagrebačkoga podzemlja, a suštinski baulja od nostalgičnog zdvajanja nad gubitkom agramerskoga duha grada preko dobrano nesuvislih razgovora s članovima Dominijeve obitelji do autorove rasprave sa socijalnom radnicom koja mu nije dopustila snimanje pokojnikove djece. Svega tu ima, ali ponajmanje filma koji bi opravdao preuzetni naslov Građani na Cvjetnom trgu.

Bolja polovica hrvatskog dokumentarizma

S druge strane, među hrvatskim se filmovima kakvoćom izdvajaju dijelom katarzični autobiografski doks Ratni reporter Silvestra Kolbasa, posljednji film nedavno preminula Miroslava Mikuljana Plava plaža 2 u kojem autor koketira s eksperimentalnim filmom, Poplava Gorana Devića s temom elementarne nepogode u Kosinju iz siječnja 2010. i tehnički superiorno crno-bijelom fotografijom realiziran i neobično uvjerljiv naslov Na rubu Tomislava Žaje. Najveći problem ispočetka sjajna Kolbasova filma leži u činjenici da je autor prvotno fokusiranje na obiteljsku priču u kontekstu izbijanja Domovinskog rata u drugom dijelu zamijenio prebacivanjem žarišta na ratna zbivanja kojima je raspad obitelji postavljen tek kao okvir, čime je cjelina izgubila na emotivnosti i sugestivnosti. Svakako vrijedi izdvojiti atmosferičnu i neposrednu eksperimentalno-dokumentarnu Pustaru iskusnog Ivana Faktora, neujednačena i neselektivnim izborom građe opterećena, ali ipak potentna Gabriela Vlatke Vorkapić, film koji je autorica nazvala „emotivnim mapiranjem Zagreba“ te posebnim priznanjem nagrađen dokumentarac Jesam li sretna Vanje Sviličić Juranić. Zaintrigirana činjenicom da malotko od nas obraća pozornost na hotelske sobarice, ponekad neprimjetne djevojke i žene koje za našeg izbivanja uređuju sobe i čiste prljavštinu koju ostavljamo za sobom, autorica se odlučila posvetiti upravo njima. Donekle voajerski okom kamere bilježeći radnu rutinu sobarica maloga zagrebačkog hotela u kojem vlada klasna stratifikacija slična onoj među poslugom Altmanova Gosford Parka i humoristične serije Zvonili ste, milorde, redateljica suptilno i duhovito notira međuljudske odnose karakterno različitih žena i jednog muškarca koje povezuju iste egzistencijalne dvojbe, male ljudske slabosti i sitna podbadanja.

Napokon, dok su se među filmovima prikazanima izvan konkurencije provokativnošću izdvojili kontroverzni naslovi Nekoć braća Michaela Tolaijana, storija o kompleksnom odnosu košarkaša Vlade Divca i Dražena Petrovića, i Drugarica Jovanka Slađane Zarić i Filipa Čolovića, pretenciozni portret prve jugoslavenske dame Jovanke Broz, kakvoćom su u prvi plan izbili drugi filmovi. Ponajprije izvrsni Jimmy Carter – čovjek iz Plainsa oskarovca Jonathana Demmeja, na festivalu u Veneciji 2007. višestruko nagrađen biografski dokumentarac o 39. američkom predsjedniku koji je knjigom Palestine: Peace not Apartheid uznemirio duhove, antagonizirao javnost i poljuljao predodžbu o bespogovornom i nekritičkom savezništvu Amerike i Izraela. Angažirano i otvoreno zagovarajući pravo Palestinaca na svoju državu i slobodan život bez getoiziranosti unutar zidova koje je Izrael podigao na Zapadnoj obali i u Gazi, vitalni i razboriti Jimmy Carter, a prilično jasno i Jonathan Demme, preuzimaju funkciju nekovrsne savjesti američkog društva, barem jednog njegova dijela, zagovaraju toleranciju i suživot te kritiziraju gaženje demokracije iz političkih i pragmatičnih razloga.

U cjelini, bogatom ponudom naslova koji se na zreo, artikuliran i promišljen način bave aktualnim, provokativnim i nerijetko nelagodnim temama 7. ZagrebDox pokazao se kao dosad najuspjelije izdanje festivala, što je rezultat itekako vrijedan poštovanja.