Čuvarice ognjišta

Gotovo je desetljeće trebalo jednom od najboljih suvrevremenih dramskih tekstova da iz Splita dođe u Zagreb. Premijerom Bošnjakove drame Nosi nas rijeka u režiji Krešimira Dolenčića kazalište Gavella 4. ožujka ispravilo je tu pogrešku. Kako je praizvedba drame u režiji Nenni Delmestre (2002) bila snažna i dojmljiva, usporedbe s prvim uprizorenjem neizbježne su. Ipak, ne i na štetu Gavelline predstave, jer Bošnjakov tekst i danas progovara jednako izravno i potresno, jednostavnošću prikrivajući snažne lomove u životima dramskih likova. Vjerojatno je i to razlog što Krešimir Dolenčić, kao i Nenni Delmestre, čvrsto ostaje unutar realizma drame, dodatno ga pojačavajući doslovnom izvedbom svih radnji koje osobe drame obavljaju. Ljepota je dramskoga pisma Elvisa Bošnjaka u jednostavnim i šturim rečenicama koje njegovi, teškim i tragičnim životom ogrubjeli likovi, jedva izgovaraju, redovito izostavljajući suglasnike. U takvim rečenicama, u kojima je mnogo više u neizrečenom, Bošnjakovi likovi, temeljeni na tipičnostima ruralnih tipova, postaju punokrvne osobe koje stojički nose svoju egzistencijalnu muku. Dramska radnja započinje ujesen, za vrijeme svinjokolja (ali i Svih svetih), kada je najtanja granica između dvaju svjetova. Ne želeći pripisati ni ovoj predstavi ni Bošnjakovu tekstu više magijskog i mitskog nego što u njima stvarno postoji, treba reći da mjesta koja autoru služe za naglašavanje vezanosti likova uz ritmove prirode i neumoljivu nepromjenjivost ruralnoga života daju drami neprocjenjiv simbolički sloj, koji joj osigurava status dramskog klasika.

Vlasta Knezović i Anja Šovagović Despot

I dok se u rubnom prostoru garaže (realistična scenografija Dinke Jeričević) odvija svinjokolja, u kući nakon duge i teške bolesti umire majka. Njezina smrt i kasnije otkrivanje niza obiteljskih tragedija vezanih uz rijeku postupno pojačava dramsku napetost. U svinjokolji, prikazanoj realističkim rezanjem sala za čvarke i daljom preradom velikih količina mesa tijekom drame sve do kupnje nove prasadi, život dramskih lica izvire kroz pukotine u razgovorima, jer se ovdje govori „samo ako se ima što reći“. U takvu okruženju osobne tragedije i porazi odjekuju toplinom i humanošću jer svaki od likova na kraju ipak pokazuje razumijevanje za patnju drugog. Bez obzira na to što se zbog međusobnih razlika i neoproštenih grijeha potežu noževi ili se od svega ograđuju šutnjom. Jer ono što osjećaju najčešće je nemoguće imenovati šturim rječnikom čovjeka Dalmatinske zagore.

Iako drama započinje smrću majke, središnji je odnos onaj koji se uspostavlja između Strine i najmlađeg brata Jerka (na praizvedbi ga je tumačio sam autor). Odnos je to koji zahtijeva oprost, a njega je – zbog veličine tragedije i osobne ogrubjelosti – teško dati. Negdje ispod grubosti tih lica, opisa muškog svijeta u razgovorima i svađama trojice braće, razotkriva se i ženski svijet, u kojem je majka središnji lik i oslonac obitelji te njezinu smrt svatko pojedinačno doživljava s različitom dozom tragike. Bilo da je to vapaj Strine („sada nemam više nikog svog”), koju je Vlasta Knezović sjajno odigrala kao snažnu buntovnu staricu slomljenu posljednjim gubitkom do prave mjere utišanosti glasa i geste, čija nepokolebljivost i oporost izravno dira publiku, ili da je to pobuna protiv nepotrebne romantike tihe Seke Anje Šovagović Despot, čija se gluma s lakoćom kreće od muškaračkih manira žene odrasle među braćom do dirljivosti zabrinute majke. Protuteža likovima žena žrtava ambiciozna je Nevjesta, koju je Perica Martinović prikazala s točnom dozom bahatosti i lažne prijaznosti. U galeriji muških lica treba izdvojiti Darka Milasa u ulozi Nikole, kojem nije nedostajalo oporosti i ogrubjelosti s pravom mjerom dramske dubine, tako da je svaku promjenu u emotivnom registru odigrao uvjerljivo i prirodno. Jerko Amara Bukvića ne odlikuje se tvrdoćom, njegova je šutnja tek obrana od Strinine optužbe, a prema braći djeluje neodlučnije no što to zadaje okvir drame. Isto bi se moglo reći i za Stipu Zorana Gogića, koji u nastojanju da postane glava obitelji najteže postiže oporu materijalističnost i proračunatost lika koji tumači. Ulogu Mladena Siniša Ružić pokušao je oplemeniti osobnom komikom te je taj lik u njegovoj interpretaciji u svojoj zanesenosti prije svega simpatičan.

Splitska predstava bila je odlična i mnogima je još u sjećanju. Ako ne u cjelini, a onda u krhotinama dojmljivih prizora, uvjerljivosti, neposrednosti i autentične tragičnosti kojom je osvajala gledatelje. Zagrebačka je predstava drukčija. Registar u kojem glumci igraju i dalje je realističan, no nije toliko melankolično i tragički otežan, već bi ga se moglo opisati kao egzistencijalistički rezigniran. Manje intuitivan, ali zato osvješteniji – ne i manje točan. Samo drukčiji. A u svojoj drukčijosti zagrebačka je predstava uvjerljiva, ganutljiva i na svoj način dopire do publike, koja ju je na premijeri ispratila dugim pljeskom.