Čarobni kolorit i ludička tekstura

Davor Vuković slikarstvom se sustavno bavi od sedamdesetih. Taj Poljičanin (podrijetlom) rođen je 1951. u Herceg Novom, nakon akademske naobrazbe ostvario je pedesetak samostalnih izložbi, a sudjelovao je na brojnim skupnim izlagačkim projektima. U inozemstvu je izlagao u Londonu, New Yorku, Tarareu pored Lyona i Zürichu. Vuković je također oknjižen i nagrađivan pjesnik čiji se elementarni lirski uzdasi, kao suptilni pojmovni plodovi produhovljenih osjećaja, spretno pretaču u izrazito vizualne impresije njegovih slika, evocirajući na taj način jake kontemplativne osjećaje. Autor je i niza grafičkih mapa, a ova raskošno opremljena i pregledna monografija posljednji je posao uglednog povjesničara umjetnost Darka Glavana, koji je nedavno tragično poginuo.

Mir, 2002. (fragment)

Monografija obuhvaća dio Vukovićeva opusa – nešto od reprezentativnih uzoraka o kojima se može meritorno raspravljati i vjerodostojno kritički vrednovati. Konačni je dojam neobična ugođajna sugestivnost, posebice ciklus slika rađenih uz primjenu metode action painting. Snažna koloritna gustoća, na njegovim slikama, začudo, nije bez logične jasnoće, jer osjetit ćemo privid smisla, pa i neku sferu ritmičko-muzičke organizacije, na pragu znakovitosti simbola i bezbroj analogija koje nam pružaju užitak nepomućen saznanjem da nam smisao nije nedokučiv i uskraćen. Slojevitost i višeznačni potezi, uz neodoljivu paletu, u konačnici su impersonalne naravi iako izražavaju te se začinju kao osobna unutrašnja previranja. Subjektivnost je posebno izražena u ranim radovima, jer je razvidna i prepoznatljiva figurativnost – uglavnom pejzaža.

Uz Darka Glavana, Vukovića su u njegovu radu podupirali još i Josip Depolo i Tonko Maroević, a posebno značenje slikar pridaje podukama koje je stekao u atelijerima Ferdinanda Kulmera i Mladena Veže. Bilo je to vrijeme kada su neke njegove izložbe nazivali posvetom Van Goghu, iako se on u svojim umjetničkim začecima oduševljavao i Milanom Konjovićem. Tada slika maritimne krajolike, portrete, autoportrete i mrtvu prirodu. Uz sedmu njegovu izložbu, Maroević je zapazio oslobađanje individualne geste i ekspresionističku stilizaciju kao i deformacije oblika sa snažnim kolorističkim akcentima. Glavan pak zapaža preobražaj krajolika kao svojevrsno tkanje slike, da bi se potom, slikajući hrvatske nacionalne parkove, vratio redu u duhu akademskog realizma, s formalnim i sadržajnim obilježjima kineskih krajolika Shen Shui i filozofskim načelima taoizma, a to implicira oslikavanje biti prirode.

Glavan ističe četiri Vukovićeve stilske odrednice: preobrazbe krajolika u tehnici gvaša (2001–2003), energetsko slikarstvo u tehnici akrilika na različitim podlogama (nakon 2003), sunčani pejsaž (1992–2001) u tehnici ulja na platnu i kozmički krajolik u maniri poentilizma (2001–2003) u tehnici gvaša. Glavan nadalje zaključuje da je razvidno slikarevo postmodernističko načelo pluralizma ukusa i slobode eklektičkog prepletanja već apsolviranih stilskih inačica. Napokon, Vuković u zadnjoj svojoj fazi „iskoračuje iz ekspresionističke figuracije do ruba apsrakcije naglašeno oniričkog naboja“. Dakle, fizička stvarnost uzmiče pred kozmičkim vizijama i nakupinama kristaličnih struktura.

Stručna kritika još ističe da Vukovića ne treba uspoređivati ni sa kojim od poznatih autoriteta, a Marina Tenžera u Vjesniku ushićeno piše: „Konačno slikarstvo!“, misleći pritom na poetsku eksploziju Vukovićevih slika. Zaključak se napadno nameće sam od sebe, a najbolje je sadržan u riječima dr. Repanić Braun (uz samostalnu izložbu u zagrebačkoj galeriji Vladimir Filakovac, 2008): Samouvjeren i dinamičan, prepoznatljiv, a nikako isti, koloristički razigran, oslobođen sklonosti entropiji, priklonio se ležernoj gesti i još jednom potvrdio da mu je mjesto među etabliranim hrvatskim slikarima. Dakle, snagom sugestije, Vukovićevo slikarstvo, posebice u posljednjoj fazi, ne posjeduje narativni karakter, već izrazito intelektualne i emocionalne izvore te možemo reći da nas svojim čarobnim koloritom i ludičkom teksturom oslobađa ljudske samoće, a on se pak dobro snalazi u ulozi prijenosnika prema beskrajnom svemirskom prostranstvu i kozmičkim konotacijama.

Glavan je izborom slika za ovu monografiju te instruktivnim tekstom o Vukoviću još jednom dokazao odličnu upućenost i visoku profesionalnost, vrsno locirajući i impostirajući prijašnji i trenutačni Vukovićev slikarski napor u sklopu suvremenoga hrvatskog slikarstva. Zaista je veliki gubitak za povijest umjetnosti njegova prerana smrt. Treba još reći da je u knjigu uvršten izbor iz Vukovićeve poezije, za što se pobrinuo, izabirući pojedine pjesme, Tonko Maroević, i to će ovoj monografiji priskrbiti dodatnu težinu.