Bilješka o dobrom piscu

„Odmah mi se svidjela jer je rekla da je čitala moje knjige i nije se okanila tih tema – odmah sam osjetio da se prema meni odnosi kao prema ljudskom biću, a ne kao prema piscu“

G. Greene, Kraj ljubavne priče

„Ako želite mene, čitajte romane“, reći će Greene. On ima mnogo zajedničkog sa svojim junakom: i on je pisac i ima vezu s udanom ženom, u koju je strasno zaljubljen; kao i Bendrixu, katoličanstvo mu je odredilo život. Bendrix u izokrenutoj molitvi kaže: „Bože, mrzim te kao da postojiš“, a Greene, na mnogo puta postavljano pitanje o prelasku na katoličanstvo odgovara: „Morao sam pronaći vjeru (...) kako bih znao koliko je moje zlo.“

Za roman Kraj ljubavne priče Greene nije bio siguran kako je ispao, ali su ga, kako sam kaže u predgovoru, „umnogome utješile pohvalne riječi Williama Faulknera“: Faulkner ga je smatrao jednim od najboljih romana 20. stoljeća.

Graham Greene (1904–1991)

Poznato je da je sam Greene svoje romane dijelio na ozbiljnu književnost i zabavnu literaturu. Iako je zabavne smatrao manje vrijednima, unatoč tomu što je osjetio da u njima s lakoćom stvara svoj svijet, mnogi kritičari ističu kako u nekima od njih Greene doseže vrhunske domete realističnog pisanja. Kao i njegovi romani, i njegov život obilježen je dvojnošću, a najveća je bila ono čime nije mogao upravljati: bipolarni poremećaj od kojega je bolovao od rane mladosti. Patio je od stalna nemira i promjena raspoloženja, što je nedvojbeno uvjetovalo način na koji je živio, nesklonost mirnom obiteljskom životu i strast prema putovanjima. „Na žalost“, rekao je Greene, „i moja bolest je moja vlastita građa.“ Kako kaže pisac i teoretičar Joseph Pearce, „Greeneovi izmučeni likovi proizvod su njegove vlastite izmučene duše i nije teško zamisliti kako je on sam više nego itko drugi bio zbunjen nad suprotnostima u svom karakteru, pa i u karakterima što ih je stvorila njegova plodna i smrdljiva mašta.“

„U meni je drugi čovjek koji je na mene ljut“, stoji epigraf na početku njegovog prvog romana Čovjek iznutra.

Napisao je više od šezdeset knjiga, bio je nautjecajniji, najugledniji i najslavniji britanski pisac sredine 20. stoljeća, ali, što se uz Greenea uvijek navodi kao kuriozitet, nikad nije dobio Nobelovu nagradu. Prema gotovo svim njegovim romanima snimljeni su filmovi (Treći čovjek, Pali idol, Kraj ljubavne priče...). Iako je Treći čovjek (1949) jedan je od njegovih najpopularnijih romana, sam Greene film Carola Reeda smatra boljim od romana, jer je „taj film završeno stanje priče“.

O životu Grahama Greena objavljeno je nekoliko biografskih i autobiografskih knjiga. Najopsežnija je, ali i najkritiziranija, trodijelna biografija Normana Sherryja, The Life of Graham Greene. Posebno zanimljivu sliku daje knjiga A Life in Letters, što ju je 2008. pripremio i objavio profesor Richard Greene, sa Sveučilišta u Torontu (i ni u kakvu srodstvu s piscem). Graham Greene pisao je više od dvije tisuće pisama na godinu! Sva pisma – osim onih koja je pisao svojoj najvećoj ljubavi, Catherine Walston – diktirao je u diktafon, a vrpce na pohranu slao svojoj sestri.

Bio je majstor za pokretanje polemika i izazivanje sablazni koje su ga često dovodile na naslovnice dnevnih novina: predložio je Nobokovljevu Lolitu za roman godine kad je knjiga bila zabranjena, u Spectatoru je opisao način na koji se može izazvati stečaj britanskog poštanskog sustava. U njegovoj je biblioteci bilo najviše romana Henryja Jamesa, Josepha Conrada i Forda Madoxa Forda. Pisao je s lakoćom, isprva u urednom radnom vremenu, a poslije tako što si je odredio dnevni minimum od pet stotina riječi. Nije previše prepravljao. Nikad nije pio dok je pisao, za pisanje morao je biti apsolutno trijezan.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.