Avantura prizivanja sjećanja

Slikari Marko Tadić (1979) i Zlatan Vehabović (1982) prvi su se put zajednički predstavili u splitskom Multimedijalnom kulturnom centru na izložbi naslovljenoj Južna obratnica. Značenje susreta dvojice mladih slikara, već etabliranih i prepoznatih na domaćoj sceni, koji su ovom prigodom izložili nove cikluse i ranije radove, ne podrazumijeva tek generacijsku bliskost i usmjerenost na slikarski medij (s time da Tadić ostvaruje i radove kojima spaja fotografiju, kolaž, grafite te prostorne instalacije), nego i sukladni umjetnički senzibilitet. Obojica su naime odterećeni od nužnosti angažiranoga komentiranja stvarnosti, koje počesto prevladava u suvremenim umjetničkim praksama, pa u svojim djelima dovodeći u pitanje odnos stvarnoga i imaginarnoga istražuju mogućnost prikazivanja i izazivanja sjećanja, emocija, iskustva. Iako su stilski i izvedbeno posve različiti i samosvojni, zajedničko im je zadržavanje onoga djetinjeg, dječačkog, zaigranog elementa osobnosti, što se manifestira na tematskoj i izvedbenoj razini.

Iz postava izložbe (desno rad Zlatana Vehabovića) / / Snimio Rino Efendić

Na drugoj samostalnoj izložbi Sjever, održanoj prije četiri godine, Vehabović je motivima djetinjstva raspredanima u nadrealnim kompozicijama velikih dimenzija stvarnost transponirao u dublje tokove kolektivne memorije – memorije o vremenu kad je iskustvo pojedinca u većoj mjeri oblikovano znatiželjom, naivnošću, željom za pustolovinom i otkrivanjem nepoznatoga no posrednim iskustvom koje donose društvo i njegova kultura. Recentni ciklus šest ulja na platnu pod naslovom Zauvijek ću te pamtiti nastavlja preispitivanje (među)ovisnosti osobnoga i općega (tuđeg) iskustva kroz prizmu tinejdžerske dobi, možda najfragilnijega razdoblja u kojem je pojedinac najprijemčljiviji izvanjskim utjecajima, i pitanja slave, fenomena nestalnosti i proizvoljnosti. Ciklus je razdijeljen u dvije zasebne cjeline – crteže koji se temelje na fotodokumentaciji „neuspjele, ali po svemu herojske ekspedicije Sir Ernesta Henryja Shackletona, koji je 1914. planirao prelazak Antarktika kopnom, od mora do mora preko same točke Južnog pola“. Drugi pak dio čine slike na kojima se prikazuje soba adolescenta, „osobe u izgradnji“, a o stadiju i utjecajima koji je oblikuju svjedoče predmeti koje u njoj zatječemo. Dječak je odsutan, a jedina poveznica s prethodnom pričom jest plakat zalijepljen na zid sobe – na kojemu se razaznaje plavičasti prizor (imaginarnoga) polarnog ambijenta s natpisom South (Jug). Referencija je dovoljno labava za prepoznavanje dječakove očaranosti Shackletonovom avanturom, ali i njegov možebitni glazbeni (u sobi se nalazi električna gitara), filmski ili kakav drugi uzor. I sljedeća slika unutrašnjosti improviziranoga filmskog studija u kojem su raspoređeni kamera, računalo, fotografije i dokumenti, zemljovid te scenografija sugerira (ali nužno ne konstatira) da je riječ o snimanju filma, dokumentarca o spomenutoj pustolovini.

Vehabović labilnim narativnim momentom (mladić je pogledao / snimio dokumentarac o osobi čija je sudbina imala prijelomni značaj za formiranje njegove ličnosti?) sugerira da protežnost pamćenja, usvajanja i odabira iskustava nikako nije jednoznačan ni jednosmjeran proces koji iza sebe ostavlja konačnu konstrukciju. Ona je itekako varijabilna, podložna de/re-konstrukciji, na što upućuje i fragmentarnost ciklusa. Ono što zasigurno ostaje, i što nas vraća unatrag poput najfinijega kolačića madeleine jest atmosfera koja je glavni sadržaj također izloženih slika iz ciklusa Anatomije opreza. Radovi nose sugestivne naslove koji u sprezi s tekstovima, autorovim pojašnjenjima te sa samim radovima otvaraju široka područja mogućih tumačenja Vehabovićeva unutarnjega svijeta.

Marko Tadić izlaže već otprije poznate Suvenire, zatim cikluse The Second Moon i We will build this City. Tim radovima, promjenjivih dimenzija, autor na uzbudljiv i zaigran način miješa zbilju s izmišljenim i imaginarnim. On je kolekcionar, kroničar, arhivist vremena i prostora koji svojom začudnošću dovode u pitanje naše znanje i poimanje viđenoga. U svim ciklusima autor određene elemente izvađene iz prvobitnoga konteksta, predmete, fotografije, citate, nadograđuje likovnom intervencijom, nadocrtavanjem, kolažiranjem. Stvara suvenire koji podsjećaju na autentična mjesta, no zapravo ne pripadaju nikamo, ili pripadaju promatraču ukoliko u njihovoj bogatoj vizualnosti i duhovitosti pronađe sebi nešto blisko, ukoliko ga prisvoji kao sjećanje upravo zbog začudne primamljivosti, ali i očitog proizlaženja iz svakodnevnoga.

Realnost postojanja drugog mjeseca koji je kružio oko Zemlje ili arhitekture iz prošlosti, koja je mogla postojati, i iz budućnosti koja bi se možda mogla izgraditi, jest dakako podložna osporavanju, no Tadićeva ustrajnost (fragmentarne) naracije, njegova težnja da sakupi što više transcendira drukčiju autentičnost – autentičnost virtualnoga razmišljanja i postojanja. I autor predgovora u katalogu Vedran Perkov povlači poveznicu s virtualnom logikom računalnih igrica. Tadić tradicionalnim likovnim postupcima u svoju gustu mrežu hvata naplavine vlastitih i općih sjećanja. Sjećanja se otkrivaju u dešifriranju rebusa koje Marko slaže od vizualnih i semantičkih elemenata. I ako je disparatnost sadržaja prispodobiva internetskoj virtualnosti, upravo je nepredvidljivost, duhovitost, romantična zanesenost, djetinja naivnost prispodobiva humanoj logici razmišljanja i postojanja koja, na sreću, ne može biti ugrožena nikakvom tehnologijom.

Iako se tematski ne dodiruju, i sam je postav u MKC-u, jednom od najizazovnijih izlagačkih prostora, omogućio dobro nadopunjavanje ciklusa umjetnika te se radoznao posjetitelj mogao upustiti u avanturu prisjećanja i gonetanja likovno i sadržajno bogatih djela.