Svijet kao odaja za mučenje

Dosadašnju slabu prijevodnu zastupljenost djela švicarskog književnika Friedricha Dürrenmatta (tek dva prijevoda na hrvatski!) potkraj prošle godine donekle je ublažilo Scarabeusovo izdanje knjige Tunel i druge pripovijetke. Inače, riječ je o novoj knjizi u ediciji Phantasmagoria kojom taj zagrebački nakladnik predstavlja dosad neprevedena djela klasika srednjoeuropske književnosti, i to uglavnom njemačkoga govornog područja (G. Meyrink, E. T. A. Hoffman, G. Büchner, W.Bauer).

Friedrich Josef Dürrenmatt (1921–1995) uz Maxa Frischa najvažniji je švicarski književnik dvadesetog stoljeća; dobitnik brojnih nagrada i višestruki kandidat za Nobela, uspješno se okušao u pisanju svih književnih žanrova, od eseja, radiodrama, pripovijedaka i kratkih priča do romana, ali je najpoznatiji po dramskim tekstovima, od kojih se izdvajaju Posjet stare dame (1955) i Fizičari (1961).

Ono što trajno obilježava Dürrenmattovo djelo svijest je o nepredvidivosti, besmislenosti i apsurdnosti ljudskog života; pesimistično saznanje da smo na svijet bačeni slučajno, da nam spasenja nema i da nas sve očekuje isti, neizbježan kraj; njegove proze izazivaju egzistencijalnu mučninu beskompromisno propitkujući ljudsku sudbinu, ulogu slučajnosti, apsurd čovjekova postojanja, ali i tematiku zločina, kazne, kajanja i iskupljenja, te je smatran srodnikom Kafke, Sartrea, Camusa, Becketta, Seeberga, Ciorana i Kierkegaarda.

Friedrich Dürrenmatt, Tunel i druge propovijetke, prev. Dubravko Torjanac, Scarabeus naklada, Zagreb, 2010.

Knjiga Tunel i druge pripovijetke donosi izbor autorovih pripovijetki iz različitih razdoblja njegova stvaralaštva, a može ih se podijeliti u dvije skupine: djela iz autorove rane faze (Božić, Mučitelj, Kobasica, Sin, Starac, Pas) nastala između 1942. i 1951. i kasnija djela (Minotaur i Tunel), nastala 1978, odnosno 1985. Pritom je lako uočiti kako se u prozama iz ranije faze radi o mnogo kraćim rukopisima, ujedno obilježenim eksperimentalnošću. Među njima je tako i priča (Sin) koja je u cijelosti sastavljena od jedne jedine, duge, meandrirajuće, vrtložne rečenice kojom autor uspijeva prebroditi više desetljeća dugo razdoblje sazrijevanja i odrastanja mladića uz barbarski nastrojena, otuđena oca čija se roditeljska ljubav postupno razvija u životinjski snažnu, krvoločnu mržnju, i uz neizbježan, tragičan kraj života, simbolički i doslovno svedenih na utamničenje. Kao stilistički i formalni kontrapunkt toj priči knjiga sadrži pripovijetke Božić, Kobasica i Mučitelj, koje je Dürrenmatt sastavio nizanjem šturih, škrtih i jednostavnih rečenica dužine od tek nekoliko riječi, a katkad i od samo jedne riječi, a kako bi ustrajavanjem na kratkoći, jezgrovitosti, jasnoći i asketizmu do paroksizma doveo turobnost, neutješnost i klaustrofobičnost ozračja. Autor oštrim sentencijama sugerira strogoću, tegobnost života i izostanak bilo kakve milosti. Takva je ujedno tematika tih priča; Kobasica govori o čovjeku koji je ženu, nakon što ju je ubio, samljeo u kobasicu; u Božiću mladić utažuje glad proždirući tijelo djeteta Krista, dok u Mučitelju Dürrenmatt na iznimno sugestivan način posreduje klaustrofobičnost prostorije za mučenje i svijest krvnika umorna od posla, prikazujući njegov život kao dug i mučan silazak u ništavilo, uz pesimističan, a za Dürenmatta tako znakovit zaključak: „Svijet je odaja za mučenje. Svijet je muka.“

Iako nastala u ranoj fazi (1952), pripovijetka Pas pisana je drukčijim stilom, rečenice više nisu šture, kratke i jednostavne, već dorađenijim, sofisticiranijim izričajem Dürrenmatt gradi prijeteću, makabrističku atmosferu i tajanstvenost na tragu proza E. T. A. Hoffmanna i Edgara Allana Poea, s tematikom relativizacije dobra i zla i s redovitom opčinjenošću protagonista zlom te problematizacijom ljudskoga poriva za činjenje zla te nanošenja boli i nepravde. Svim spomenutim, ali i dvjema preostalim pričama (Tunel i Minotaur), zajedničko je miješanje zbilje i mašte, uz meku i vrlo tanku propusnost granice između zbilje i nadrealnosti; slično kao i u prozama Julija Cortázara realnost u Dürrenmatta iznenada poprima odlike nadrealnog, a protagonisti neopazice i nenadano iz zbilje kliznu u snovit i pomaknut, ali redovito turoban, mračan i fantazmagoričan svijet mašte, snova i fantastike. To je najuočljivije kod naslovne pripovijetke Tunel – kao i svake nedjelje bezimeni student sjeda u vlak i putuje u Zürich, na sveučilište. Zbivanja prate zbilju, vlak putuje stvarnim stanicama, trajanje radnje usklađeno je sa stvarnim vremenom (minutaža vožnje između pojedinih postaja), sve dok vlak ne uđe u tunel iz kojega nikako ne izlazi, deset minuta, pola sata, sat, vlak je neprestano u tunelu, a pritom i sve više ubrzava, sve do konačne nezaustavljive, frenetične jurnjave u nepovrat, do konačnoga, neizbježnog, katastrofičnog sunovraćenja u bezdan. U toj kratkoj prozi Dürrenmatt na maestralan način donosi metaforu života kao tunela koji završava u ništavilu, baš kao što je, kako autor smatra, i svaki čovjek osuđen na život bez spasenja, na puko odrađivanje egzistencije sve do neumoljiva smrtnoga kraja. Izabravši pak za protagonsita studenta, dakle predstavnika mlade populacije pred kojom je budućnost, i to predstavnika akademske zajednice koja bi trebala oblikovati budućnost društva odnosno imati udjela u ostvarenju njegova napretka, Dürrenmatt dodatno naglašava besperspektivnost te paroksistički ponovno ustrajavajući na bezizlazju pesimizam dovodi do vrhunca.

U noveli Minotaur autor pak, koristeći se poetiziranim, dugim i vijugavim rečeničnim nizovima virtuozno reinterpretira poznati motiv iz grčke mitologije; naslovno stvorenje, koje je napola čovjek, a napola bik, Dürrenmatt stavlja u ulogu pripovjedača, pri čemu mit, sagledan iz novoga kuta, kroz vizuru proganjane zvijeri, zadobiva nova značenja, u smislu osude ljudske netrpeljivosti spram Drugoga, koji je osuđen na samoću, a konačno i smrt, sve zbog svoje jedinstvenosti i nesvakidašnjosti. Jer, drukčije, novo, različito izaziva sumnjičavost, strah, sve do mržnje, bijesa pa čak i ubojstva; drukčijemu se niječe pravo postojanja, njega treba otjerati, onemogućiti, zatrti...