60 ljeta Richarda Gallianoa

Harmonika, izumljena u Berlinu 1822, bila ona tipa gumbare ili dalape s klavijaturama, u jazzu je dosta rijedak instrument. Odnosi se to i na danas popularan južnoamerički bandoneon, pa je tako i broj istaknutih imena i malih sastava u kojima se inače zvuk harmonike najbolje slaže s klarinetom i vibrafonom, relativno malen. Povijesnu bismo listu tako mogli pratiti od Cliftona Cheniera, Ire Bustera Motena, Charlieja Melrosea, Joea Carnella, preko Georgesa Shearinga, Joea Mooneya i Franka Marrocca do Petea Jollyja i Tommyja Gumine, do svakako najpoznatijeg Arta van Damma, a mogli zaključiti s modernim Dinom Saluzzijem. I na našoj je, napose zagrebačkoj glazbenoj sceni, djelovalo nekoliko vrlo dobrih jazz- harmonikaša: Branko Vukić, Dabi Lukač, Branko Bobinski, Drago Bobek, Vili Korošec, Ivo Ležaić, Petar Moskaljov i Davor Lorković.

Richard Galliano

Posljednjih desetljeća jedan je od vodećih svjetskih harmonikaša Francuz Richard Galliano, koji je nedavno navršio šezdeset godina života. Čest gost najpoznatijih europskih i svjetskih pozornica, uvijek u traženju novih sastava i suradnika, Galliano svira glazbu u rasponu od čiste klasike do jazza. I upravo ta široka lepeza njegovih afiniteta, koja s jedne strane seže do suradnje s nekima od najistaknutijih džezista današnjice, kao što su američki kontrabasist Ron Carter, vibrafonist Gary Burton ili trubač Wynton Marsalis, a s druge dotiče stilski pročišćene interpretacije barokne glazbe jednog J. S. Bacha, svrstava ga danas među najslušanije i najzaposlenije harmonikaše svijeta. Galliano je istovremeno i veliki promicatelj zvuka tog instrumenta, koji je oduvijek bio simbolom pariških caféa, i neizostavnom značajkom francuske šansone.

Rođen u Cannesu potkraj 1950, Richard Galliano počeo je vrlo rano učiti harmoniku i glasovir, najprije s ocem Lucianom Gallianoom, a poslije toga i kao student konzervatorija u Nici, gdje diplomira i trombon 1969. s odličnim ocjenama. Prve mladenačke uspjehe postigao je osvajanjem nagrada na brojnim međunarodnim harmonikaškim natjecanjima. Dva puta za redom pobjeđuje na Svjetskom kupu harmonikaša u Valenciji i Calaisu izvodeći skladbe J. S. Bacha, Mauricea Ravela i Georgesa Gershwina, a osvaja i nagradu President Prize 1968.

Preselivši u Pariz 1973. Galliano nastupa s velikim francuskim šansonijerima, francuskim i stranim interpretima popularne glazbe te uspješno debitira u programu tada vodećeg međunarodnog jazz-festivala francuske Azurne obale u Juan-les-Pinsu. Susret s majstorom bandoneona i skladateljem koji je tango uveo u klasičnu glazbu, Argentincem Astorom Piazzolom godine 1983. bio je neobično važan u umjetničkom razvoju Richarda Gallianoa, a ta će suradnja i prijateljstvo završiti tek Piazzolinom smrću 1992.

Savršena tehnika instrumenta i velika nadarenost za improvizaciju, kao i osobni afiniteti, odveli su Gallianoa u svijet jazza, u kojem on kao harmonikaš danas zauzima vršno mjesto. Godine 2002. poznata jazz-revija Down Beat stavila ga na prvo mjesto svojih godišnjih lista u kategoriji miscelanious instruments, a velik broj suradnji s mnogim istaknutim europskim i američkim jazz-glazbenicima kao što su Eddie Louiss, Martial Solal, Didier Lockwood, Jean Toots Thielemans, Enrico Rava, Gary Burton, Ron Carter i mnogi drugi, samo potvrđuje njegove džezističke domete. Zbog toga nemalo začuđuje da se ime Richarda Gallianoa ne može naći u nekim prestižnim jazz-leksikonima i enciklopedijama, pogotovo nakon njegovih recentnijih njujorških snimanja s triom u kojem sviraju kontrabasist Larry Grenadier i bubnjar Scott Colley, ili uspješnih nastupa s kvintetom glasovitoga trubača Wintona Marsalisa na festivalu u francuskom Marciacu.

Popis Gallianoovih jazz-nastupa golem je, što vrijedi i za njegovu diskografiju. To bi i našoj publici trebalo biti podsjetnikom na Gallianoov već pomalo zaboravljen zagrebački nastup u sklopu programa jednog od davnašnjih zagrebačkih Jazz Fairova.