Zemlja organiziranog zaborava

Unatoč jasnim dokazima, Hrvatska je jedina europska zemlja u kojoj između fašističkih i komunističkih zločina nije stavljen znak jednakosti

Imali smo NOB, a danas imamo NOJ. Dojučerašnje pranje mozgova o tekovinama antifašizma i „partizanskih slavnih pobeda“, a danas NOJ, hrvatsko društvo generalizirane amnezije, u kojem se većina građana i političke elite ne želi suočiti s komunističkom prošlošću, pa zabijaju glavu u pijesak. Jame ljudskih kostiju zbore, a povijest ne čeka pa ponovno otkriće jama komunističkih zločina reaktivira bolne priče iz davnine. Unatoč jasnim dokazima o počinjenim zločinama Hrvatska je danas posljedna utvrda organiziranog zaborava komunističkog zločina, zemlja u kojoj slobodno hodaju ubojice Ozne, KNOJ-a, i Udbe, s odlikovanjima i debelim penzijama, upravo i onda kada su sve postkomunističke države članice EU već odavno provele zakone o lustraciji. A represivan i zločinački karakter komunizma opće je poznat ne samo ljudima koji su živjeli u takvu sustavu nego i svekolikom čovječanstvu.

Usprkos tom saznanju, i više od sto milijuna žrtava koje je komunizam prouzročio (Stephane Courtois, Crna knjiga komunizma, 1999), danas se u Hrvatskoj o tome šuti ili se zločin veliča i niječe. Poznata je latinska poslanica Errare human est, perseverare autem diabolicum – Griješiti je ljudski, ali ustrajati u laži je demonski. Manolić, Boljkovac i sva ostala medijska potrčkala salonske ljevice danas ustraju u laži jer njihovo hipotetično priznanje komunističkih zločina otvorilo bi Pandorinu kutiju svih lančanih drugarskih umrežavanja i recikliranja u devedesetima te kršenja hrvatskog zakona šutnje. Upravo zbog toga što naši NOJ-evci ustraju u obrani nečeg što je etički, moralno, pravno i politički neobranjivo, pozivaju se na tzv. desni revizionizam i na tekovine dobronamjernog antifašizma i dobročiniteljske i humane dimenzije komunizma. Razloge tajnovitosti komunističkih zločina i zločinaca možda je najbolje potražiti u teoretskim postavkama same komunističke doktrine. Dok je nacionalsocijalizam otvoreno pozivao na isključivanje nepoćudnih društvenih elemenata i skupina, na temelju njihove rasne pripadnosti, komunizam se deklarirao kao humanistička ideologija puna ljubavi i brige za cijeli ljudski rod. Čitajući službenu komunističku historiografiju, koja neodoljivo sliči hagiografijama bivših hrvatskih komunista i titoista, doista je moguće steći takav dojam. No kada se zagrebe dublje ispod površine, stvar je ipak sasvim drukčija.

U Manifestu komunističke partije vrlo jasno stoji: „Komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, moral, proturječi cjelokupnom dosadašnjem povijesnom razvitku.“ Na koji način komunizam misli postići te ciljeve; mirnim ili nasilnim putem?

Komunistički prevrat pretpostavlja revoluciju. Engels je revoluciju definirao kao čin u kojemu jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugome s pomoću pušaka, bajuneta i topova. Nema sumnje da su komunistički teoretičari i praktičari ovakvim postupcima nadahnuli poslije i naciste i fašiste. Koncentracijske su logore komunisti primjenjivali mnogo prije nego što se Hitler pojavio u Njemačkoj. A i propaganda i kriminalizirajući izrazi koje su rabili ti sustavi po gadosti su vrlo slični. No nisu komunisti likvidirali isključivo političke i ideološke protivnike, već i same sljedbenike komunizma. Kao što je Staljin likvidirao trockiste, Josip Broz Tito kao agent Kominterne u Moskvi prokazuje i daje likvidirati više od osam stotina jugoslavenskih partizana i socijalista (Silvin Eiletz, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935–1940, 2008). Nepovjerenje, denuncijacije i čistke imanentne su komunističkome načinu vladanja i temelj su njegova opstanka. Ta ako smo svi jednaki, tada za likvidirane neće biti problem naći zamjenu! Jedan je od ciljeva komunizma, često prešućivan ili objašnjen povijesnim kontekstom, ukidanje obitelji: „Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista“ (K. Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije). Komunizam se zalaže i za odumiranje države, s obzirom na internacionalni karakter komunizma. Komunizam je, kako su ga pisci Crne knjige komunizma definirali, „kultura nasilja“ i „najužasnija varijacija totalitarizma, državnog terorizma i monopartijskog voluntarizma u povijesti ljudskog roda“.

Bilo bi poželjno da se i Hrvatska u fazi dovršetka pregovora s EU pridruži inicijativi kažnjavanja „javnog podržavanja, negiranja i bagateliziranja totalitarnih zločina“, čemu će zasigurno pridonijeti demitologizacija NOB-a, tzv. antifašizma, i svih ostalih jugomantra iza kojih se skrivaju monstruozni zločini. S takvim bi zakonom morali odgovarati svi naši NOJ-evci i neokomunistički NOB-ovci zbog apologije ratnih komunističkih zločina i zločina protiv čovječnosti. Tuđmanova ideja nacionalnog izmirenja nije uspjela ujediniti hrvatski nacionalni korpus jer je također šutjela i relativizirala komunističke ratne zločine i udbaške poslijeratne zločine. U Hrvatskoj nacionalnog izmirenja neće nikada ni biti, no ono što može umanjiti neravnopravnost u tumačenjima i uvažavanju fašističkih i komunističkih zločina jest uspostava proceduralnog legitimiteta hrvatske države i demokracije, koja bi jednako progonila komunističke i fašističke zločine. Na tragu poznatoga sociologa Niclasa Luhmanna, Hrvatskoj treba žurni državnopravni proceduralni legitimitet, onaj koji bi se trebao izgraditi donošenjem i poštivanjem pravnih i institucionalnih procedura, kao temeljem nacionalnog jedinstva. Oni NOJ-evci koji se trenutno pozivaju na legalitet i proceduru kako bi negirali i umanjili komunističke zločine paradoksalno bi mogli završiti iza rešetaka zbog nepoštivanja procedure.