U sjeni stabla

Osamljeni palčić sjetna, šutnjom zalivena Meda Semiha Kaplanoglua kao da je zastao na proputovanju između dvaju svjetova – negdje na pola puta od nostalgičnoga Tadijanovićeva stiha do šarenih, filmičnih prirodnih prostranstava samozatajnoga Terrencea Malicka. S prvim kadrovima Meda vidljivo je da će poetski minimalizam Semiha Kalpanoglua, redatelja tog lanjskog dobitnika Zlatnog medvjeda u Berlinu, s lakoćom vezati ljudski život uz mistiku njegova ovozemaljskog staništa. Začudni i tihi svijet oko sebe autor će snimati jednostavno, naivno i znatiželjno poput djeteta. A djeca i pjesnici, kao što to jednom lipo reka Jakša Fiamengo – najbolje se razumiju.

Kadar iz filma

Pričom, dakle, pratimo odrastanje malenoga Jusufa uz oca, pčelara Jakupa, koji od tog zanata uzdržava obitelj. Kad otac nije kod kuće, Jusuf je tajnovito šutljiv i unatoč veliku trudu pred razredom i učiteljem muku muči s čitanjem. Uskoro će otac otići u planine u potrazi za novim medom jer su mu pčele iz nepoznata razloga napustile košnice, a Jusuf će s majkom dugo čekati na njegov povratak. Naposljetku će i sam, čeznutljiv, ali ohrabren, krenuti u šumu ne bi li ga našao.

Med je posljednji dio takozvane Jusufove trilogije, a prva dva, Jaje i Mlijeko, obrnutom kronologijom prikazuju različita životna razdoblja pjesnika iz naslova serijala. Prema redateljevim riječima, Jaje naglašava stvaranje nečeg novog, u Mlijeku se ističe odnos između majke i djeteta, a u Medu duh koji prevladava u obitelji te odnos između ljudi i prirode. Simbolizmom ta tri, ali i većine drugih motiva kojima se podcrtava Med, u zajedničkom se nazivniku veliča plodnost i najviše životne vrijednosti. Kako je zvuk ovdje sveden na najnužniji izraz, a vizualno govori i zvuči mnogo više, osvrnimo se prvo na taj stilski aspekt Meda.

Mlijeko je odavna poznato kao simbol majčinstva, ono je namirnica izravno povezana s plodnošću, obiljem i duhovnom hranom, a poslovično u kombinaciji s medom upućuje na sreću i blagostanje (u filmu Med, tada je i otac u kući). Med je, baš kao i pčela, često simbol besmrtnosti (otac je taj koji donosi med), nekad se smatrao i hranom bogova, a u kršćanstvu znači i slatkoću božanske objave. Sokol s kojim se u kadrovima Meda povremeno nađu otac i sin čest je simbol muževnosti, snage i slobode duha, a šuma (u koju odlaze) oduvijek je u ljudskoj povijesti bila znakovita projekcija duhovnosti i inicijacije, ulaska u svijet odraslih, prevladavanja neiskustva i suočavanja s vlastitim strahovima.

U jednoj metaforičkoj sekvenci nameće se i motiv rijeke. Iako i ona označava plodnost, u sceni u kojoj otac usred epileptičnog napadaja klone na obali šumskog brzaca, a dječak potom pohrli po vodu, rječica prenosi misao o prepreci između života i smrti. Ono što se baš u tom trenutku pojavi na suprotnoj strani (i u heraldici simbolizira odlučnost), a u što se maleni Jusuf iznenađeno zagleda, pridaje rijeci i značenje prolaznosti. Ta sjajno osmišljena i režirana scena uspijeva bez riječi i mnogo bola uokviriti važan trenutak dječakova odrastanja.

Naravno, ta ga spoznaja neće potpuno promijeniti. Naime, dok danima bude čekao da se tata vrati iz šume, pokušavat će u dlanovima izvaditi odsjaj punog mjeseca (uštap je i simbol nade) iz vjedra s vodom. Vrlo filmičan arhetip djetinje želje (dohvatiti mjesec) podsjeća nas da je ponekad promatranje najobičnijih predmeta i najučestalijih pojava u svakodnevici kroz filter simbola nezaobilazno za unutarnji sklad, odnosno osviještenost o dvostrukoj naravi našega postojanja. To stanje kad smo odrasli često zaboravljamo, jer mislimo da mnogo vidimo i znamo. A zapravo obično ne vidimo gotovo ništa (a isto toliko i znamo). Zbog takva postupanja s onim važnim, vizualnim, kao i auditivnim, Kaplanogluov je film izniman.

Naime, zahvaljujući kvalitetnom scenariju, nijemi dijalozi i monolozi u Medu stilistički su samostalni, ali ih krasi optimalna funkcionalnost. Kaplanoglu namjerno izbjegava posrednu nijemu komunikaciju (Jusufova čitanka) i uz neutralne prirodne zvukove (šum sijena, pucketanje vatre, škripa dasaka) potpuno nas predaje neposrednoj nijemoj komunikaciji likova (izvrsni malac Bora Altas kao Jusuf) koja zamjenjuje i(li) dopunjuje škrti verbalni dijalog. Upravo tu dolazi do izražaja vještina redateljeva asocijativnog izlaganja. Dakako, uz mnoštvo atraktivnih stilskih figura koje romantičarski začudno djeluju na gledatelja.

Izmjenom dugih meditativnih kadrova Kaplanoglu uspostavlja ravnotežu realističnih motiva pretvarajući sliku u uspomenu. Na taj način uspijeva izvući reakcije iz gledatelja na dvije razine: prvo kratkotrajne emocije, a na koncu i dugotrajno raspoloženje, hipnotički ugođaj koji nas drži dugo nakon posljednje scene filma. Kaplanoglu u Medu ne obrađuje samo temu (obiteljski odnosi i priroda), nego iznenađuje znatiželjnu publiku. Onu istu koja se rodila sa željom za interpretacijom okoline, a morala se naviknuti na more, nerijetko jalovo zaokruženih filmova televizijskog i još češće domaćeg kino- i videorepertoara. Naime, mnoštvo je nametnutih priča koje odraslima uopće ne nadograđuju percepciju o svijetu nego ih kroz vremenski često pogubnu zafrkanciju motiviraju da razvodnjavaju i najosnovnije kriterije, remeteći im ljestvice vrijednosti.

Cijela jedna narativna linija u Medu podsjeća nas na to. Učenici razreda malenog Jusufa za svoj marljivi rad dobivaju po značkicu iz staklene posude smještene na vrhu ormara, akvarija nedohvatljiva poput košnice na stablu. Jasno nam je od početka da je dječaku jako stalo do učiteljeve nagrade (strogi učitelj osobnost dobiva krupnim kadrom tek u posljednjoj sceni u učionici) i za njega je značkica svojevrstan pečat besmrtnosti. Taj okvir nagrađivanja i prihvaćanja kompromisa koji je stvorio čovjek najiskreniji je i najvitalniji u djetinjstvu i takav nam daje krila za čitav život. Zbog toga će se nagrađeni dječak i odvažiti otići sam među mračne sjene stabala u potragu za (jednako besmrtnim) ocem, čista srca i još nesvjestan smrti, gotovo pretvoren u uvjerenje da ga može pronaći.

To uvjerenje i mora ostati tamo, duboko u šumi, sklopljenih očiju i ruku, dišući s kasnom pjesmom cvrčaka.