Tko su hrvatski udbaši?

Najavljena procesuiranja komunističkih zločina mogla bi razbiti mnoge stereotipe: jedan od njih je da je jugoslavenski represivni aparat bio u prvom redu srpska stvar

Konačno smo dobili potvrdu s mjerodavnoga mjesta da će se tijekom ove godine početi procesuirati ratni zločini koje su komunističke vlasti počinile za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Od mnogostrukih učinaka koje će ta činjenica proizvesti u javnom životu bit će vjerojatno i razbijanje mnogih stereotipa koji su se s vremenom taložili u našem političkom mentalitetu. Jedna od definicija stereotipa govori da je to generalizacija ljudskih skupina na temelju prošlih iskustava koje su duboko ukorijenjene u psihi ljudi.

E pa koja su to ukorijenjena mišljenja, koja ćemo nakon što se tijekom sudskih procesa utvrdi tko su bile osobe (nalogodavci i izvršitelji) koje su sudjelovale u egzekucijama bez suđenja, i to često nad civilima pa i ranjenicima, vjerojatno korigirati?

Ovdje u prvome redu mislim na ona da su komunizam, Jugoslavija te njezin represivni aparat bili srpska stvar. Podsjećam da smo s tim u svezi neko vrijeme govorili o Srboslaviji, jugokomunizmu i sl. No čini se da je to jednako povijesno točno kao uvriježena mišljenja (stereotipi) da su Škoti (Bračani) škrti, da su žene loši vozači ili crnci posebno nadareni za atletiku.

To da je stvaranje prve Jugoslavije bilo više hrvatska nego srpska stvar, a da je druga Jugoslavija bila najmanje hrvatski koliko i srpski izbor, utvrdila je ozbiljna (utemeljena na vrelima i stručnoj raščlambi) historiografija. A s obzirom na imena koja se u javnosti navode kao mogući optuženici, može se pretpostaviti da su jugokomunistički zločinci u Hrvatskoj u poraću bili pretežito Hrvati. (Nastranu to što izlaženje s imenima – i to na javnoj televiziji – govori o veoma niskoj političkoj i pravnoj kulturi u našim medijima pa i šire.)

No da će se potvrditi vjerojatnost da su u poslijeratnim zločinima približno razmjerno participirali pripadnici dviju najvećih nacionalnosti u Hrvatskoj posredno nam govori najnovije historiografsko istraživanje povjesničara Zdenka Radelića iz Instituta za hrvatsku povijest koje je pod naslovom Pripadnici Udbe u Hrvatskoj osuđeni zbog Informbiroa objavio u najnovijem broju (2/2010) Časopisa za suvremenu povijest.

Pristupajući stereotipski čitanju toga članka sigurno bimo unaprijed pretpostavili da u nacionalnoj strukturi osuđenika daleko pretežu Srbi. Ta tko je u hrvatskom represivnom aparatu bio zagrijan za Jugoslaviju, komunizam i k tome još za rusku stvar ako ne Srbi? Činjenice ipak govore drukčije. Na temelju iscrpne raščlambe koja je obuhvatila spolnu, dobnu, socijalnu, regionalnu, obrazovnu, profesionalnu itd. strukturu te skupine, Radelić analizirajući i nacionalni ustroj dolazi do zaključka da su Srbi s 18,6 posto u toj skupini sudjelovali približno u skladu s udjelom u ukupnom stanovništvu Hrvatske, koji je prema popisu stanovništva iz 1948. iznosio 14,4 posto. Razmjernoj participaciji još ćemo se više približiti ako tomu dodamo i grupu uz čije se ime i prezime ne navodi nacionalna pripadnost. Naime, sudeći prema drugim osobnim podacima (ime oca i mjesto rođenja) s velikom pouzdanošću možemo zaključiti da su u toj skupini hrvatskih udbaša-informbiroovaca bili uglavnom Hrvati.

Da bismo nakon stjecanja vlastite demokratske države ušli i u društvenu normalnost, trebamo se oslobađati stereotipa, predrasuda, generalizacija… (Pritom ne treba ispustiti iz vida mogućnost da se u njihovim jezgrama, kao i kod mitova, može naći i zrnce istine.) Jedan je od putova da umjesto pseudohistoriografskih novinskih pa i knjižnih uradaka više pratimo časopisnu produkciju.