Scensko nadmašilo glazbeno

Mnoštvo je razloga i za i protiv nazivanja ove splitske produkcije Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski premijerom. Može li premijera biti predstava koja se tek desetak dana prije prikazivanja počinje tako nazivati?

Od relativno statične, gotovo oratorijski komponirane glazbenoscenske tvorevine, redatelj Krešimir Dolenčić napravio je predstavu velike protočnosti krvožilnog sustava, u kojem je pronašao odličnu ravnotežu između dinamizmom bogatih življih prizora i onih koji su naoko sazdani od praznoga hoda. Premda smo još u vremenu u kojem se može oćutjeti miris baruta nedavnog rata, Dolenčić je odlično ekvilibrirao između emocije i patetike, ponudivši sasvim odmjerenu i fino modeliranu opernu skulpturu. Njegove su ideje toliko igrive i ingeniozne, nekako ludički komprimirane, da se čini kako on ne ište njih, nego one – milošću Boga ili bilo čega nadnaravnog – pronalaze najbrži put do njega.

Prizor iz opere

Kao i u poeziji, i u režiji je jako važno umaknuti napastima patetike. Tim je napastima utoliko teže pobjeći kad je posrijedi komad čije su mnoge dionice upravo osvježene i podcrtane recentnim zbivanjima iz nacionalne nam zbilje, pa je taj kolateralni i subalterni moment gotovo predodređen i gotovo pa predilektički zadan u svakom novijem scenskom viđenju opere Nikola Šubić Zrinjski. Krešimir je Dolenčić i intelektualac i umjetnik, pa je spravio umjeren artizanski amalgam u kojem se lijepo vide sastojci cjeline: u njegovoj redateljskoj molekuli zorno se razaznaju atomi nacionalne osviještenosti od atoma pune umjetničke kreativnosti. Uspjeh je tako vruću temu osmisliti i odraditi hladne glave. Novum je ispupčenje u prvi plan ljubavne priče Juranića i Jelene, jer se ta dionica iz radnje opere redovito gnječi pod čizmama sigetskih branitelja i turskih osmanlija.

Mnogo je detalja koje bi valjalo izlučiti da bi se na štafelaju pojavila istinska slika Dolenčićeve režije. Prekrasni jezici metafora i govori simbolizma ostvaruju se kad se zapaze ti detalji. Recimo: duga tišina u kojoj se gotovo pobožno, sporim korakom, odvozi ugaslo tijelo Sulejmanovo; zatim Evine ruke koje dugo stoje spuštene uz tijelo; pa gruda solista koja se postupno približava samu rubu rampe, na korak od publike, a zastor se ne spušta, nego se zamiranjem svjetla postiže zaklon protagonista od oka auditorija; pa anđeli (baletni ansambl) koji tijelima omataju umorenu Jelenu i odnose je s pozornice; pa udaraljkaške interpolacije koje su zvučna kulisa tamo gdje je potrebno napraviti koljeno među dvama prizorima; pa mujezinova molitva s minareta koja pojačava turskost glazbenoga supstrata predstave.

Scenografija Dinke Jeričević počivala je na jednostavnim linijama bez previše akcije u smjeru ikakva scenskog novogovora, a kostimi Irene Sušac stiliziranom su smjernošću korespondirali s vremenom kojega se tiču. Koreografija Ljiljane Gvozdenović plijenila je elegancijom i nenametljivošću, dok je Deni Šesnić svjetlosnim intervencijama potanko iscrtao vizualnu konstrukciju predstave.

Glazbeni tijek produkcije kaskao je za onim redateljskim. Maestro Ivo Lipanović ponešto je ubrzao tempa, što je rezultiralo poništenjem mnogih lirskih mjesta u operi. Za razliku od redatelja, koji je kanio izdvojiti ljubavni aspekt djela, dirigent je podcrtao militantski impuls koji je i inače dominantan u toj partituri. Kad je govor o glazbenoj komponenti izvedbe, treba izdvojiti dvije konstante: pjevački zbor i baritona Vitomira Marofa. Još na premijeri Macbetha briljirao je prokrvljen i znatno pomlađen kazališni zbor, a njegov maestro, Domeniko Briški, pobrinuo se da osvijetli svaki zakutak pjevanja. Da, ovdje je muški zbor prezentan i do pravoga su izražaja došli istinski dalmatinski glasovi, puni boje i snage. S druge strane, bilo je i vrijeme da se najposlije angažira u Splitskoj operi Vitomir Marof, nacionalni prvak Zagrebačke opere. Pjevač je to iznimno razvedene i reljefne kulture pjevanja, kakva se ne sreće često u Hrvatskoj zadnjih desetljeća. Njegov je Zrinjski vrlo profinjen i rafiniran u izrazu, ali istodobno autoritativan u držanju i gesti i pravi je primjer zrelosti izrade neke uloge sa svim uključenim odlikama interpretativnoga sinkretizma.

Ivica Čikeš (Sulejman) na samu je početku bio čvrst i jak, siguran i svjež u pjevu, ali je prema kraju malo popustio. Terezija Kusanović (Eva) prvi je put na opernoj pozornici bila bolja glumački negoli pjevački. Poznajući njezin muzikalitet ostala nam je ponešto dužna, jer svoj voluminozan glas, bogomdani glasovni materijal, nije dokraja uspjela iskontrolirati.

Stjepan Franetović (Lovro Juranić) nedavno je debitirao na splitskoj pozornici kao Tonči u Tijardovićevoj opereti Spli’ski akvarel. Tada je ostao ponešto nedorečen, ali je sada nadoknadio očekivanja. Spočetka je bio ponešto nesiguran i slabije čujan, ali je prema sredini i kraju večeri njegova interpretacija poprimala sve bolju izvedbenu emulziju. Valentina Fijačko (Jelena) prava je osovina Splitske opere, o koju se vješa ostatak ruže solista. Ona je prirodni dragulj brušen za gotovo nedohvatljivo dobra tumačenja slavenskog repertoara. Vinko Maroević (Sokolović) prava je potka u tkanju ove produkcije, jedan je od sigurnijih izvođača predstave, a bas Mate Akrap (Alapić) nagovješćuje zavidnu pjevačku karijeru. Lijepom lirskom bojom baritona iskazao se i Zlatko Aurelio Kokeza (Levi), dok su epizodne uloge posve korektno odigrali Miroslav Ljubičić (Vuk Paprutović), Zdeslav Petrašić (Mustafa), Tonči Banov (Ali Portuk), Teo Turk (Ibrahim Begler-beg) i Marko Lasić (Glasnik).