Riječju o riječi o glazbi

„Samo po historiji znanostih i umjetnostih sudi se izobraženje i prosvjeta svakoga naroda“, istaknuo je Ivan Kukuljević-Sakcinski u predgovoru 1. svesku Slovnika umjetnikah jugoslavenskih, koji je nastao kao rezultat njegovih osobnih istraživanja. Isti istraživački impuls vodio je Franju Kuhača tijekom čitavoga njegova povjesničarskog djelovanja. Taj impuls moćan je spoznajni pokretač i današnjim istraživačima, jer što više budemo znali o onima prije nas, znat ćemo više o sebi samima. Time je protkana knjiga Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću muzikološke trojke Sanja Majer-Bobetko, Zdravko Blažeković i Gorana Doliner, objavljena 2009. u izdanju Hrvatskoga muzikološkog društva te prošle godine nagrađena godišnjom nagradom Dragan Plamenac.

Rasprava Zdravka Blažekovića o Franji Kuhaču katkada se čini gotovo poput detektivske priče

Knjiga je nastala kao rezultat istraživanja u okviru znanstvenog projekta Hrvatska glazbena historiografija do 1945. godine, koji je započet 1996, a s obzirom na opsežnost građe suradnici (među kojima su, uz spomenute, Nada Bezić, Stefanka Georgieva i Nikša Gligo) odlučili su projekt razdijeliti na etape. Pogleda li se u popis izvora, uočava se velika raznovrsnost građe, pa će Sanja Majer-Bobetko napomenuti da među izvorima ima nekih „kojima prema recentnim kriterijima tamo i nije mjesto“, no kako su mnogi članci u periodici, monografije drukčije orijentacije te enciklopedijski pokušaji „bili prvi, a ponekad i jedini glazbeno-historiografski izvori“, i oni su našli svoje mjesto u knjizi. Jer kao temeljni oslonac ne smije se zaboraviti činjenica da se „glazbena historiografija u Hrvatskoj, kao i povijest glazbe u smislu znanstvene discipline, u 19. stoljeću tek počinje razvijati“.

Vjenceslav Novak autor je prve hrvatske glazbenopovijesne sinteze

Prema svojima užim specijalnostima svaki od autora pozabavio se određenom tematikom. U uvodu Sanja Majer-Bobetko piše o pojmu glazbene historiografije te odnosu povijesti glazbe spram drugih disciplina i znanosti (estetika, sociologija, psihologija, paleografija, kritika), što je važan preduvjet za razumijevanje konkretnih spoznaja na idućim stranicama. Središnji dio knjige donosi Blažekovićevu raspravu o Franji Kuhaču, razmatranja Majer-Bobetkove o Vjekoslavu Klaiću, Vjenceslavu Novaku i Franji Markoviću te poglavlja o glazbenoj historiografiji u periodici i dnevnom tisku te monografska izdanja, u kojima, prema tematici svjetovne, crkvene i tradicijske glazbe, rad raspodjeljuju dvije autorice.

Sanja Majer-Bobetko, Zdravko Blažeković, Gorana Doliner, Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću, HMD, ZAGREB, 2009.

Rasprava o Franji Kuhaču katkada se čini gotovo poput detektivske priče, u kojoj Blažeković ponajprije stručnim, ali jednakomjerno biranim i čitateljski zanimljivim jezikom ne samo promatra nego doista razlaže i tumači mjesto te, doista možemo reći, ikone hrvatske misli o glazbi. Blažeković se neće ustručavati ni pohvaliti ni pokuditi Kuhača, uvijek argumentirano obrazlažući podatke koji su pred njim kao muzikologom. A vidjeti Kuhača sa svim njegovim vrlinama i slabostima budi neobično zadovoljstvo u upućenom čitatelju. Kuhač tako još jednom biva potvrđen kao utemeljitelj hrvatske glazbene historiografije, ali bivaju vrednovani i drugi, osobito Vjenceslav Novak, koji je napisao prvu glazbenopovijesnu sintezu. No nisu zaboravljeni ni oni autori (imenovani ili ne) koji su se bavili glazbom i pisali o njoj, premda im je to bilo sekundarno područje djelovanja. Naša muzikološka trojka nastoji s aspekta povijesne pravednosti svakom (manjem ili većem) zaslužniku dati njegovo objektivno mjesto u mozaiku hrvatske glazbene povijesti i hrvatske glazbene historiografije. U tom smislu znakovita je, među ostalim, svojevrsna „rehabilitacija“ Jurja Wiesnera-Morgensterna, čije se ime u više navrata nastoji izvući iz sjene Franje Kuhača, u koju je tijekom života zapao. Upravo u takvim segmentima leži prava vrijednost ovoga projekta.

Osvrt na Hrvatsku glazbenu historiografiju u 19. stoljeću završit ćemo citatom iz obrazloženja Sanje Majer-Bobetko o kriterijima izbora glazbenohistoriografskih izvora za ovo istraživanje, koji su se, ugrubo rečeno, usredotočili na one nastale prije 19. stoljeća te u 19. stoljeću (popis je uistinu poticajan za svakoga budućeg istraživača). Ono što je privuklo posebnu pažnju jesu stranice o kojima se govori, ali koje još čekaju da same progovore:

„Zasad, primjerice, nije pronađen niti jedan primjerak Naručnika početnikah i upravah pivanja cárkvenoga po stazam utemeljenim Sv. Gŕrgura Mate Kurtovića objavljenog u Zadru 1845. godine. Riječ je o prijevodu djela Manuale dei principi di canto-fermo giusta le regole di S. Greogorio Magno objavljenog godinu dana ranije u Veneciji. Taj je prijevod naveden u Bibliografiji hrvatskoj Ivana Kukuljevića Sakcinskog i potom se spominje u relevantnoj literaturi. Takav je također i slučaj s djelom Životi tolikih glazbenika ljekarnika, malakologa i glazbenika Ivana Evanđelista Kuzmića. Još 1919. godine Frano Jurić je pisao o tom rukopisu, kojega je vidio u arhivu samostana Male braće u Dubrovniku. To je ujedno i posljednje svjedočenje o viđenju samog rukopisa. Četrdeset godina kasnije Albe Vidaković je započeo rad na sređivanju toga arhiva i ustvrdio da se Kuzmićevu rukopisu ‘kasnije zameo trag’ (iako najnovija istraživanja Vjere Katalinić i Stanislava Tuksara pokazuju da je rukopis ipak djelomično sačuvan, ističe Majer-Bobetko; op. M.Š.). Ista je sudbina zapala i još slabije poznat rukopis Glazbene uspomene jednoga staroga grada povjesničara Julija Jankovića. Rukopis je u ostavštini Tomislava Miškulina, koju je čuvala njegova obitelj, pronašao 1972. godine Krešimir Filić i, kako je riječ o glazbenoj povijesti Varaždina, citirao neke ulomke u svojoj knjizi Glazbeni život Varaždina. Danas se, međutim, i tome rukopisu zameo svaki trag. Ali, to ne znači da potragu treba obustaviti. Naprotiv! Od traganja nikad ne treba odustati. Stoga i takve rukopise treba uvrstiti u bibliografiju. Da ih se ne zaboravi tražiti.“

Možda i ovo bude korak da traganju dođe kraj.