Ples kao virtualna umjetnost

Premalo novca, nedostatna infrastrukturna potpora, usmjeravanje plesača inozemnoj sceni te opadanje broja gledatelja odražavaju se i na estetskom planu predstava, dok izbor alternativnih scenskih prostora često mijenja i izvedbeni žanr i političnost izvedbe

Prva asocijacija koja zaiskri u svijesti prosječnoga recipijenta hrvatske kulture pri spomenu plesne scene jest grupacija umjetnika i umjetničkih organizacija što neprestano prosvjeduje i na nešto apelira. Slika šačice pobunjenika toliko je jaka da i problemi zbog kojih plesni umjetnici istupaju padaju u drugi plan, a sama plesa se, uspjele ili manje uspjele realizacije neke predstave, više nitko odavno ne dotiče. To nešto na što se apelira prilično je maglovito i iz perspektive običnih žitelja Hrvatske prilično nerazumno, jer umjetnost je posljednje čime bi se država u kolapsu trebala baviti. Ako je svima i u svim segmentima društva podjednako loše, zašto bi neovisnoj sceni, akterima plesne umjetnosti ili umjetnosti općenito trebalo biti bolje? Vodimo li se takvom logikom, moglo bi se dogoditi da predmeta rasprave doskora ne bude. Dok se društvena neosjetljivost običnih građana zbog zaokupljenosti osobnim egzistencijama donekle može razumjeti, neosjetljivost mjerodavnih političkih tijela, koja bi situaciju trebala promišljati i za one koji ne stignu ili ne znaju misliti, nedopustiva je i neprihvatljiva. Zatiranje plesne umjetnosti, ma koliko se nekomu ona minornom činila, zatiranje je kulture i vlastita identiteta.

Povijest gledanja Studija za suvremeni ples: pitanje vidljivosti - Snimio Danko Stjepanović

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca od četvrtka 24. veljače