Pisci vjerski i ini: što starije, to slabije

Usprkos proklamiranoj zamisli okupljanja najvažnijih činjenica nacionalne književnosti na jednom mjestu, u prva dva sveska HKE postoje brojne stručne i koncepcijske manjkavosti

Pisati recenziju o Hrvatskoj književnoj enciklopediji nezahvalan je posao već zbog toga što su potkraj 2010. u nakladi Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža objavljena tek prva dva (A-Gl, Gl-Ma) od četiri predviđena sveska. Glavni je urednik te enciklopedije Velimir Visković, koji je na tome djelu okupio tristotinjak suradnika. Zbog toga valja naglasiti da u prva dva sveska nalazimo vrlo vrijednih i vrlo površnih priloga, već prema znanju i načinu rada nekog autora. Grijesi propusta, koji nisu mali, ostaju ipak, kao i uvijek u enciklopedistici, na strani urednikâ (izbornikâ).

Ideja vodilja nije bila nimalo skromna: „da se na jednome mjestu okupe sve bitne informacije o hrvatskoj književnosti“. Osim „oko 3000“ natuknica o hrvatskim piscima ova enciklopedija donosi i „interpretacije osam stotina najvažnijih djela hrvatske književnosti“, zatim „biografije svih naših važnijih prevoditelja sa stranih jezika na hrvatski“. Posebna pozornost posvećena je „hrvatskim latinistima“, ali i „jeziku hrvatske književnosti“. Enciklopedija se konceptom razlikuje od inače uobičajenih podjela, jer na neki način miješa autore iz svjetske i nacionalne književnosti, pri čemu su srpski pisci, ne samo oni podrijetlom iz Hrvatske, zastupljeni u velikom broju. Nije jasno valja li i te ubrojiti u onih tri tisuća natuknica ili ne.

Ipak, ne treba u propuste enciklopedije ubrajati propuste iz natuknica svjetske književnosti, hrvatskoga čitatelja daleko više zanima je li ostvaren visoko postavljen cilj glede hrvatske književnosti, hrvatskih pisaca i njihovih djela. Dakle, nije pitanje koliko enciklopedija ide u širinu, nego je glavno pitanje ide li ona u dubinu. Kritički se osvrćem, dakle ne polemički, ne na sve nego tek na neke natuknice, uglavnom one koje su bliže mom istraživačkom zanimanju, kao i na određene propuste, koje bi, moguće, u četvrtom svesku valjalo uzeti u obzir i ispraviti.

Od romanâ svjetske književnosti koji su po konceptu mogli biti obrađeni kao posebne natuknice u prva dva sveska, ali nedostaju, spominjem: Doktor Živago Borisa Pasternaka, Arhipelag GULAG i Jedan dan u životu Ivana Denisoviča Aleksandra Solženjicina, ne manje i Ljuljačka daha (Atemschaukel) Herte Müller. Romani tih nobelovaca imaju itekako veze sa stvarnošću logorskih usuda u Hrvatskoj, ne samo u Jasenovacu i na Golom otoku, gdje su bili zaglavili i brojni književnici, nego i navlastito s brojnošću poslijeratnih socijalističkih logora i stratišta za podunavske Švabe, narodne neprijatelje, ideološke protivnike (staljiniste i trockiste) i nacionalističke elemente, pa sve do strahota sličnih srpskih koncentracijskih logora na Manjači i po Srbiji za žrtve Domovinskog rata. Možda će u trećem svesku biti objavljena natuknica (hrvatski) pisci u logorima ili progonjeni hrvatski književnici. Nedorečena je, čini se posve svjesno, i natuknica cenzura, gdje se spominje Index librorum prohibitorum, ali se ne imenuju hrvatski pisci agitpropovski cenzori nakon 1945, premda se tvrdi da je bilo i takvih. Nema ni Bijele knjige Stipe Šuvara, a u natuknicama o Ivanu Aralici i Dubravku Horvatiću, primjerice, ne pojavljuju se hajke SUBNOR-a na njih dvojicu, iako se za Horvatića sramežljivo veli da mu je nakon objavljivanja priče Olovna dolina „onemogućeno zapošljavanje“ (1972–1990). Natuknica o Miroslavu Krleži odveć je adoracijska da bi se dotaknula pitanja cenzure, zabrane pisanja i objavljivanja po njegovoj odluci, ili barem spomenula djelomično uništenje Zbornika Marka Marulića (1950) itd. Umjesto svega toga, a uz veliku sliku Borisa Dežulovića, spominje se zbirka toga autora Pjesme iz Lore (2003), gdje „tematizira mučenja zatvorenika i ratne zločine u vojnom pritvoru Lora“, doduše, u kričastom i kičastom socrealističkom stilu, valjalo bi dodati. Tako je sudbina srušenih pilota JNA koji su bombardirali Hrvatsku u HKE eksplicitnije naglašena negoli je to slučaj sa stotinama progonjenih hrvatskih pisaca, a da i ne spominjemo nedavne hrvatske žrtve srbijanskih sabirnih logora.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca od četvrtka 24. veljače