Oscar za poniženje

Charlie Chaplin primio je 1972. počasnog Oscara za doprinos filmskoj umjetnosti. U to vrijeme već dvadeset godina nije živio u SAD-u jer mu je 1952. nakon odlaska u London na premijeru filma Svjetla pozornice šef FBI-a J. Edgar Hoover odlučio poništiti dozvolu za ponovni ulazak kako bi po povratku spriječio nastavak njegove navodne „protuameričke djelatnosti“.

Bilo je to u razdoblju zloglasne McCarthyjeve ere i Chaplin, koji nikad nije prihvatio američko državljanstvo, odlučio je ne vraćati se u SAD kako se ne bi izložio poniženju nepuštanja u zemlju u kojoj je živio i stvarao proteklih četrdeset godina i kojoj je ostavio najveća djela svoje umjetnosti.

Strah je moćno oružje. Amerikanci su se početkom pedesetih godina toliko uplašili crvene opasnosti da su iz straha od ugrožavanja američkog načina života započeli neviđenu hajku – u komunističkoj maniri – kojom su ugrožavali principe na kojima se temelji taj isti način života. Bojali su se progonitelji, a bojali su se i progonjeni. Samo što su progonitelji imali moć, a progonjeni ne, pa su pod prijetnjom gubitka posla, ugleda i slobode mnogi odavali kolege i znance koji su imali neke veze s komunističkom partijom – bez obzira jesu li ih zaista imali, ili ljude koje su prokazivali nikada nisu ni vidjeli.

Chaplinu je dvadeset godina nakon progona dodijeljen Oscar za ukupno djelo, i osim stvarnih zasluga za razvoj filmske umjetnosti, djelomično je to bio američki način da se kaže: Žao nam je.

Hrvatska, ako je usporedimo s Amerikom iz pedesetih, svoje građane ne progoni. Doduše, za neke od njih bi i bilo osnova za progon, posebice jer postoje dokazi da su za vrijeme komunizma – koji kod nas nije bio masovna fikcija – ubijali i naređivali ubojstva onih koji su mislili da je sloboda govora nešto važno. Hrvatska svoje građane ne progoni, ali i ne sprječava progon svojih građana od drugih država. Slučaj vukovarskog branitelja Tihomira Purde, koji će vjerojatno biti izručen Srbiji, osim što pokazuje kako srbijansko pravosuđe može konvencije međunarodnog prava rastegnuti do karikaturalnih razmjera, ilustrira i činjenicu da ne zaštititi onoga kojeg se neopravdano progoni znači izravno sudjelovati u progonu.

Čini se da je hrvatsko društvo zbunjeno. Tek što se krenulo raščišćavati pitanje odgovornosti za više od šest stotina stotina jama punih kostura ljudi koje su likvidirali komunisti nakon Drugoga svjetskog rata, već su se javili protivnici istraga, koji se selektivno odnose prema zločinima iz Domovinskog rata i onima komunista.

Jednako je zbunjena i hrvatska politika, koja ne poduzima sve što je potrebno kako bi zaštitila hrvatske branitelje od ponižavajućega zatočeništva i monstruoznog scenarija prema kojem im sude oni koji su ih mučili, a temelj je optužnice priznanje koje su oni pod mučenjem potpisali.

O zbunjenosti i dezorijentiranosti hrvatskoga društva, njegovu moralu i nemoralu u ovome broju govori Ante Čović, profesor etike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesor Čović upozorava da je društvo u Hrvatskoj danas dosegnulo „akutnu fazu raspadanja čovjeka i zajednice“ i da će se promjene morati dogoditi brzo. U izbornoj godini promjene su moguće, ali pitanje je postoji li u Hrvatskoj politika koja građane neće dovoditi u situacije nacionalnoga poniženja, kakvima smo već cijelo desetljeće izlagani.