Možemo li (se) razgovarati?

U Galeriji 1 Gliptoteke HAZU 8. veljače otvorena je izložba Nike Radić pod naslovom Moramo se razgovarati. U radu umjetnica problematizira temu komunikacije, njezine aspekte i (ne)mogućnosti. Ta je preokupacija vidljiva i u imenu izložbe, a glagolom morati umjetnica unosi gotovo prijeteći element jer, kako sama tvrdi, „razgovori koji tako počnu obično ne idu dobro, ali to je valjda i dalje osnovna potreba.“ Je li komunikacija uopće moguća i koliko se uopće razumijemo? Pristaje li svaki pošiljatelj poruke na činjenicu da je ona, jednom odaslana, poprimila svoj život i da je izložena brojnim interpretacijama temeljenim na različitim iskustvima, kontekstima, senzibilitetima i raspoloženjima? Prema riječima umjetnice: „Nadamo se da će nas sugovornik razumjeti, a onda nam se čini da nas drugi razumiju samo ako su to, o čemu govorimo, već i tako i tako osjetili i sami. Katkad mislim da se radi o rezonanci, a ne o slanju poruke.“

Iz postava izložbe

Između potrebe za komunikacijom i nemogućnosti njezina potpunog ostvarivanja teče svakodnevica. U videoradovima Nike Radić ta je komunikacija prikazana uobičajenim situacijama, razgovorima uz kavu ili cigaretu (Čaj s Olivijom, 2010, 4 min, loop i Cigareta s Goranom, 2011, 10 min, loop). Oba su rada projicirana na zid, tako da posjetitelj ima osjećaj da se razgovori odvijaju u nekom prostoru tik do, dok ih ritam svakodnevnih gesti, pokreta nogu, gestikulacije ruku čini prepoznatljivima. Smješteni unutar prostora stanovanja, na neki način uokvireni arhitekturom – u prostoru do, iza vrata i na terasi radovi prikazuju razgovore lišene dramatike, posve obične, svakodnevne. Stvara se ritam gesti, a svaka gesta postaje nova informacija kojoj posjetitelj, naviknut na traženje smisla, projicira i traži značenje, hvata fragmente svakodnevnoga, koji, činjenicom da je od njih odvojen, da ih promatra s distance, gotovo voajerski, postaju tajnoviti i važni. Poruka je utišana, moramo je tražiti i time osvijestiti svu poziciju promatrača koji u galeriju donosi svoje svakodnevno i/li teoretsko iskustvo koje projicira na rad.

Serije fotografija Prozor Milano iz 2008. i Prozor Berlin iz 2010. sekvencionalno prikazuju komunikaciju između dvoje ljudi. Na balkonu ili prozoru odvija se komunikacija, dok fotografijom zaustavljena gesta nudi promatraču da upiše vlastito tumačenje, interpretaciju.

U uglu postavljen je rad Kind of like iz 2003. Sam postav rada podsjeća na instalaciju – dva naslonjača i televizor, baš kao u dnevnoj sobi. U tako svakodnevnoj atmosferi posjetitelj sjeda u naslonjač, smješta se u ambijent i prisustvuje uobičajnom dnevnom ritualu – obroku koji dijeli dvoje ljudi. Kadar je usredotočen na stol i ruke, ne vidimo lica ni tijela, tako da značenje i tijek razgovora možemo samo pretpostaviti iz ritma gestikulacije – prekrižene ruke na kraju razgovora kao i stisnuta šaka možda nam govore nešto o nelagodi u komunikaciji, no ne možemo biti sigurni jer su zvučno od razgovora preostali samo tihi fragmenti. Ispred postava rada, koji je i sam ambijent, nalazi se tepih na kojemu su na raznim jezicima ispisane poruke poput „Bojim se da ne razumijem“, „Meaning what“ i slično. Na predmet koji nalazimo gotovo u svim radnim i privatnim prostorima umjetnica je, umjesto dopadljivih poruka, aplicirala uobičajne riječi koje svjedoče o – nerazumijevanju.

Zanimljiv postav izložbe, koji i sam uvodi zaseban ritam gledanja, također pridonosi dojmu poetizacije fragmenata svakodnevnog, s tim da je čin poetizacije postignut minimalnom intervencijom – smještanjem u umjetnički kontekst, odnosno galeriju. Tu otvaramo novo pitanje mogućnosti komunikacije umjetnika i publike. Baš kao i u svakodnevnoj komunikaciji, posjetitelj u galeriji automatski uključuje svoje znanje i umjetničke preferencije, ali i neizbježno osobno iskustvo. Poruka je tako odvojena od pošiljatelja i ostavljena na milost i nemilost promatraču. Koliko je pritom uopće moguće razumjeti nečiji rad? Koliko u interpretaciju upisujemo sebe i zanemarujemo drugoga, onoga koji nam se obraća? Možemo se složiti da je nemoguće komunicirati ako ne dijelimo barem neke zajedničke pretpostavke i iskustva. Upravo tim zajedničkim umjetničkim iskustvima bave se Miško Šuvaković i Ješa Denegri (Za promatrača, dvokanalna videoinstalacija, 2008/2009), čiji je razgovor o recepciji umjetničkog djela umjetnica moderirala i snimila. Rad je postavljen na vrlo zanimljiv način – u odvojenom prostoru nalazi se stol, stolac i dvije projekcije (svaka prikazuje jednog spomenutog teoretičara i povjesničara umjetnosti). Posjetitelj tako stječe dojam da prisustvuje razgovoru, da procesom recepcije, vlastitim sudjelovanjem, prema Švakovićevim riječima „sudjeluje u stvaranju kolektivnog djela“.

No, baš kao i pri svakoj komunikaciji, i pri recepciji umjetničkog rada potrebna je svijest o pozicijama uključenih strana. Bez fiksnog čitanja i uvjerenja da je poruka potpuno shvaćena. Ukazujući na tu situaciju, Nika Radić svojim djelima otvara osnovna pitanja o komunikaciji, umjetnosti, umjetničkom djelu i mogućnosti prenošenja poruke unutar umjetničkog konteksta. U skladu s tim ostaje samo pitati se: jesmo li razumjeli poruku koju je umjetnica prenijela radom? Što sve utječe na naše shvaćanje poruke? Ako uzmemo u obzir sva svoja prethodna iskustva, ta pitanja pomalo obeshrabruju, no istodobno očaravaju, možda čak i oslobađaju, zar ne?