Malo dobrih filmova

Najvećem svjetskom filmskom festivalu nije nedostajalo programa, atrakcija ni noviteta – tek kvalitetnih filmova u glavnoj konkurenciji

Stvarnost je ovogodišnjega Berlinalea poput virtualne zbilje: golemo gibanje koje klizi u razne prostore i lomi se kao niz valova u one još udaljenije. Za gledatelje to je dakako naporno, ali izrazito zanimljivo, posebno ako je službeni program filmova koji se natječu za Zlatnog medvjeda siromašan kao ove godine.

Iranski redatelj Asghar Farhadi dobitnik je Zlatnog medvjeda za film Nader i Simin, razdvajanje

Ove godine odjeci nekoliko događaja snažno su uzdrmali holivudsku industriju zabave. Prije svega osjetile su se posljedice štrajka scenarista koji je prije dvije godine u Hollywoodu na nekoliko mjeseci zaustavio produkciju filmova i televizijskih serija, zatim štrajka glumaca koji je ubrzo uslijedio. Ponajviše su se osjetile posljedice koje je filmskoj industriji nanio slom banaka. Za velike filmove treba novca, filmske produkcije sa stotinama suradnika i digitalnim obradama gutaju milijune, a Europa još nema dovoljno učinkovit način da lansira svoje filmove kao Hollywood. No budućnost obećava.

Čitav grad je film

Od 10. do 20. veljače u devet sekcija festivala bilo je prikazano oko 400 filmova iz 60 zemalja u raznim kinima uz Potsdamer Platz, centar ovoga svjetskog filmskog događaja. Ljudi su satima čekali da bi nabavili karte, kojih se ove godine prodalo oko 300.000, zbog čega se dio programa i prikazivao u kinima drugih dijelova grada, i to po nekoliko puta. Repertoar festivala sastoji se od glavnog, natjecateljskog programa i posebnih prezentacija važnih filmova izvan konkurencije. U te pripadaju Panorame i Forum, programi dokumentarnoga filma, Berlinale Shorts s kratkim filmovima, Perspektive njemačkog kina, Kulinarski film, program Generations, u kojem se prikazuju filmovi za djecu i za mlađe gledatelje, te Retrospektive i Hommage, koji se bave cjelokupnim opusom raznih redatelja i glumaca.

Redatelj Wim Wenders i njemačka kancelarka Angela Merkel na premijeri filma Pina snimljenog 3D-tehnikom

Berlinale je najveći filmski festival na svijetu te važan ekonomski i društveni čimbenik za njemačku metropolu. Radio i televizija svugdje su prisutni, gomile njihovih kola stoje uz zgrade na Potsdamskom trgu, novinari zaustavljaju ljude i ispituju ih o filmovima. Berlinska televizija RBB pokriva svaku novinsku konferenciju, restorani i barovi prepuni su ljudi, a ulice ukrašene filmskim plakatima golemih dimenzija.

U glavnom programu prikazana su 22 filma, od toga 16 u službenoj konkurenciji, ali uzalud se tražilo odlične igrane filmove iz Kine i Afrike, čak su i francuski i engleski filmovi bili slabo zastupljeni, a da ne govorimo o Hollywoodu.

Predsjednica ovogodišnjega žirija Berlinalea bila je Isabella Rossellini, žiri se sastojao od četiri žene i tri muškarca, a među njima bili su njemačka glumica Nina Hoss i indijski glumac Aamir Khan. Iranski režiser Jafar Panahij, koji je trebalo sudjelovati u radu ovogodišnjeg žirija, prije nekoliko je mjeseci u Iranu uhapšen, osuđen na šest godina zatvorske kazne i na dvadesetogodišnju zabranu rada. Rossellinijeva je uz svečano otvaranje pročitala njegovo pismo, a njegova je slika bila obješena na više mjesta održavanja festivala.

Ovogodišnji Zlatni medvjed, glavna nagrada Berlinskoga filmskog festivala, pripala je filmu iranskoga redatelja Asghara Farhadija za film Nader i Simin, razdvajanje, a Srebrnog medvjeda za glumu dobio je cjelokupni glumački ansambl za svoje uloge. Film je istodobno bio ljubimac publike i veliki favorit novinara. Asghar Farhadi, koji je osim toga ovogodišnji gost Berlinskog programa za umjetnike, u govoru je podsjetio na sudbinu Jafara Panahija, nadajući se da će i on jednog dana moći stajati na toj pozornici.

Srebrnog medvjeda osvojio je njemački redatelj Ulrich Köhler za film Schlafkrankheit (Bolest spavanja). Za razliku od Cannesa i Venecije, u Berlinu se rado nagrađuju filmovi koji ne pripadaju u popularne filmske produkcije: borba za opstanak, socijalne i političke teme prevladavaju na festivalu.

Organizatori Berlinalea nastojali su napraviti program koji se dosta razlikuje od onih prijašnjih godina i predstavili su neke nove tehničke mogućnosti. Prvi put su u službenom programu bili prikazana tri filma snimljena 3D-tehnikom; među ostalima dva dokumentarna: Pina Wima Wendersa, o Pini Bausch, i dokumentarni film Wernera Herzoga Cave of forgotten dreams, koji prikazuje slike iz nedavno otkrivene špilje u južnoj Francuskoj.

Program ukorak s vremenom

Pina Bausch jedna je od najvažnijih figura umjetničkoga plesa i plesnog kazališta, koja je revolucionirala ples neobičnim postupcima što kombiniraju ples i dramsko kazalište. Najveći dio gotovo šezdesetogodišnjega profesionalnog rada provela je u Tanztheateru Wuppertal, čija je umjetnička ravnateljica postala 1973. i gdje je osnovala Centar europskog plesa. Wim Wenders i Pina Bausch bili su prijatelji i zajedno su pripremali film; kada je ona umrla u 68. godini života, Wenders najprije nije htio ni mogao nastaviti sa snimanjem, no onda se ipak predomislio, na čemu mu gledatelji mogu biti zahvalni. Wenders u dokumentarcu pokazuje Pininu metodu rada, ispituje plesače, istražuje kako na njezina pitanja oni daju bilo plesne, bilo verbalne odgovore. Snimanje 3D-tehnikom stvara poseban dojam kod gledatelja, koji su oduševljenje iskazali gromoglasnim pljeskom na premijeri.

Filmski muzej (Filmhaus) u Sony Centru prikazao je opširnu izložbu o radu švedskoga redatelja Ingmara Bergmana, kojemu je ove godine posvećena filmska retrospektiva. U njezinu sklopu održava se niz rasprava i predavanja s glumcima iz Bergmanovih filmova, poput Liv Ull-mann, koja je s njim i privatno podijelila nekoliko godina života.

U povodu retrospektive Woody Allen je u intervjuu njemačkim novinama Die Zeit govorio koliko su ga Bergmanovi filmovi nadahnuli i utjecali na njegov rad, koliko je bio potresen nakon što je shvatio njegovu kameru, koja je neprestano postavljena na lice glumca registrirajući svaki pokret, te koliko obožava taj dualitet ozbiljnosti i razigranosti. Zapravo je trebalo uz Bergmanovu retrospektivu pokazati i nekoliko filmova Woodyja Allena, da taj utjecaj postane očigledan, ali se takav precizan pogled tu uzalud traži. Program Retrospektive, nekad aktivan i komunikativan dio Berlinalea, nažalost sve više ispada iz obzora interesa mlađe generacije, a zapravo bi baš taj diskurs u historijskom kontekstu s mladima bio nužno potreban.

Inače je film za djecu i za mlade u sekciji Generations vrlo dobro predstavljen, u njemu se prikazuju filmovi koji govore o aktualnim problemima iz raznih kulturnih krajeva. U izvedbi programa festival surađuje s berlinskim školama te se tako mlade gledatelje rano upoznaje s posebnom kvalitetom filma za razliku od televizije, a postoji i poseban žiri kao i u glavnom natjecateljskom programu, samo s djecom.

Hrvatska bez predstavnika

Program Forum Expanded History Lessons u suradnji s Američkom akademijom u Berlinu pružio je jedan od vrhunaca festivala – raspravu između dva stara prijatelja, predstavnika avangardnog filma Jonasa Mekasa, koji je i u 88. godini vitalan i mlad, i poznatoga profesora filma sa Sveučilišta Princeton, P. Adamsa Sitneyja, koji je tijekom ljetnog semestra član Američke akademije. Razgovor se vodio oko početka umjetničkoga filma u SAD-u, društvenih i političkih pozicija filmskih aktivista i raznih umjetničkih grupa, o problemima arhiviranja i zaštite delikatne filmske građe, koja se nakon nekog vremena pretvara u prašinu.

Jonas Mekas i danas neprestano radi: ove godine predstavio je novi film Sleepless Nights Stories u programu Berlinale Forum. Film počinje riječima: „Ne mogu spavati“; obuče se i polazi u šetnju, a mi ga slijedimo kroz noćni New York, srećemo razne njegove znance, poput Yoko Ono, Patti Smith, Carolee Schneemann, upoznajemo neke nepoznate osobe iz metropole i doživimo otprilike 25 priča iz 1001 noći.

Kamera koja prati zbivanje, izostanak komentara i pokušaj neutralna prikaza stvarnosti simbolični su za ovogodišnji Berlinale. The Ballad of Genesis and Lady Jaye redateljice Marie Losier film je koji podsjeća na doba ekscentričnoga Zapadnog Berlina, kada su se takvi filmovi češće nalazili na programu festivala. Film je priča o vezi između Genesisa Breyera P-Orridgea, poznatog underground glazbenika, i njegove velike ljubavi Jacqueline Breyer. Djelo je mješavina dokumentarnog i kućnog filma, povezana s elementima performansa, uz uporabu nemirne kamere, koja protagoniste prati kroz privatni život, po koncertima i opskurnim ambijentima sve do smrti Lady Jaye. Marie Losier za taj je izvrsni film na festivalu dobila ne samo znanstvenu nagradu Caligari nego i posebnu Teddy Award za najbolji dokumentarni, esejistički film.

U službenom programu ovogodišnjeg Berlinalea hrvatskih filmova nažalost nije bilo, ali se hrvatski film predstavio putem Hrvatskog audiovizualnog centra u okviru Europskoga filmskog sajma EFM (European Film Market). Izložbeni štand bio je smješten na festivalskoj lokaciji u Martin-Gropius-Bauu, grandioznoj zgradi iz 19. stoljeća, koja inače služi za velike međunarodne izložbe.

Tamo se mogao vidjeti jedan od filmova iz aktualne hrvatske produkcije Majka asfalta redatelja Dalibora Matanića, u kojem glavnu ulogu igra splitska glumica Marija Škaričić – jedna od ovogodišnjih deset Shooting Stars! To je nagrada koju Berlinale, zajedno s nizom filmskih organizacija, fondova i kinodistributera, dodjeljuje mladim, posebno nadarenim europskim glumcima. (Prošle ju je godine dobila Zrinka Cvitešić.) Marija Škaričić primila je tu posebnu nagradu iz ruku Ralpha Fiennesa, čiji je film Koriolan imao u Berlinu svjetsku premijeru. Engleski je glumac poznati Shakespeareov komad prenio u današnje doba i ispričao ga kao suvremeni ratni događaj, a snimio ga je djelomično u Srbiji.

Berlinski međunarodni filmski festival, 61. u nizu, otvoren je filmom Čovjek zvan Hrabrost, američkih filmaša Ethana i Joela Cohena, kao njegova europska premijera. Nova interpretacija staroga filma Johna Waynea počinje zanimljivo i završava bezvezno. Jeff Bridges, koji je prošle godine osvojio Oscara, igra glavnu ulogu i djeluje kao karikatura kauboja na stiliziranom Divljem zapadu, ali zato je kamera prvorazredna. To bi zapravo bio film za curice koje vole konje, kad u njemu ne bi bilo brutalnih scena.

Od međunarodnih filmskih zvijezda pojavili su se Jeff Bridges, Jeremy Irons, Colin Firth, braća Cohen, čak je i Madonna polutajno posjetila Berlin da nađe dodatne investitore i predstavi nekoliko minuta svoga novog filma W. E., u kojem se tematizira ljubav između engleskog kralja Edwarda VIII. i Amerikanke Wallis Simpson. Priče iz engleske kraljevske obitelji popularne su jer zanimaju gledatelje, poput Kraljeva govora, s Colinom Firthom u glavnoj ulozi. Taj film sa čak dvanaest nominacija za Oscara bio je prikazan kao posebna predstava u Friedrichstadtpalastu.

Ove godine na festivalu je bilo svega, samo ne dovoljno vrhunskih igranih filmova u natjecateljskom programu. Berlin zbog toga mora jako paziti ne želi li u budućnosti zaostati za Cannesom, Venecijom i Torontom.