Iskonska povezanost

Ples i slikarstvo – iako pri površnom sagledavanju ne mora izgledati tako – začeti su zapravo istodobno te ih u tom smislu obilježuje svojevrsna iskonska povezanost. O čemu je točno riječ? Dojmljive i naglašeno realistične slikarije s prikazima različitih životinja što ih je čovjek neumorno izrađivao na stijenkama mračnih spilja tijekom razdoblja starijega kamenog doba, naime, nipošto nisu služile u svrhu uljepšavanja životnoga prostora, niti su nastajale kao rezultat osviještena umjetničkog promišljanja. Bilo je to magijsko slikarstvo lovaca, neraskidivo povezano s obredima kojih je zadaća bila osigurati uspješan ulov. A obred je uvijek vodio šaman koji je, maskiran u neku životinju, ispred slika plesao te na taj način izazivao i poticao pozitivne magijske učinke. Slikarije, dakle, u ovom slučaju ne označavaju tek puku scenografiju, već čine integralnu sastavnicu cjelokupnog obreda bez koje je on naprosto nezamisliv. U svijesti čovjeka starijega kamenog doba slike egzistiraju odnosno zadobivaju svoj puni smisao tek u kontekstu cjelokupnoga rituala; rasplesani maskirani šaman i naslikana životinja tijekom magijsko-obrednog čina u cijelosti se uzajamno prožimlju te predstavljaju, zapravo, jedno te isto!

Yves Klein, Stvaranje antropometrija

Na svojevrsnu strukturalnu povezanost plesa i slikarstva ponovno ćemo naići tek u 20. stoljeću. U tom smislu osobitu pozornost izazivaju dvojica likovnih velikana – oba nažalost prerano preminula – što su neizbrisivo obilježila poslijeratnu svjetsku umjetnost. Prvi je od njih američki slikar Jackson Pollock. Zanimljive slike izrađivao je već tridesetih godina prošloga stoljeća, ali tijekom sljedeća dva desetljeća osmislit će i razviti svoju, danas već mitsku, tehniku slikanja poznatu kao dripping. Pollockov rad drippingom brojnim je fotografijama i filmom zabilježio Hans Namuth. Iako film traje tek nekoliko minuta, riječ je o doista dragocjenu i jedinstvenu prikazu nečijeg stvaralačkog čina. Vidimo Pollocka kako ničim sputanim plesnim koracima obilazi oko slike položene na pod i pritom ritmički prolijeva boju u svim smjerovima. Prizor doista djeluje arhetipski i divlje, a umjetnik kao da se nalazi u svojevrsnu plesno-slikarskom transu. Nakon mnogo tisuća godina pokret / ples i slika ponovno će postati koncepcijski i strukturalno nerazdvojni, a suvremena plesna umjetnost zasigurno ponešto duguje i tragičnoj, ali genijalnoj figuri legendarnog Jacka the Drippera.

Drugi, nazovimo ga, uvjetni objedinitelj slikarstva i plesa djelovao je na suprotnoj strani Atlantika, u Francuskoj. Mislimo, dakako, na Yvesa Kleina, konkretno na njegove znamenite antropometrije što ih je prvi put javno demonstrirao početkom šezdesetih godina. Posve nage žene umakale su dijelove svojih tijela u plavu boju, da bi se potom valjale i međusobno povlačile po velikom platnu na podu. Iza njih su, dakako, ostajali tragovi tjelesnih oblina, formirajući na taj način spontane i naglašeno organičke slike. Čitavim performansom rukovodio je Klein osobno, a zvučna podloga sastojala se – odatle i moguća povezanost s plesnom umjetnošću – od njegove Monotone simfonije (10 minuta jednog jedinog tona izmjenjivalo bi se s deset minuta tišine).

Jackson Pollock u akciji, viđen objektivom Hansa Namutha

Između pretpovijesti i razdoblja druge polovice 20. stoljeća slikare je ples privlačio tek na motivsko-sadržajnoj razini. Za to doista možemo pronaći bezbroj atraktivnih primjera, od prelijepih i elegantnih staroegipatskih plesačica na zidovima nekropole iz XVIII. dinastije u Tebi, preko razuzdanih Breugelovih seoskih zabava Degassovih balerina, pa sve do Matisseovih strastvenih prikaza plesa, da spomenemo samo nekoliko njih. Zanimljivo, ljudski pokret kao posljedica plesa mnogo je manje privlačio futuriste nego što bismo očekivali, iako, dakako, ni oni nisu ostali posve imuni na tu začudnu umjetnost ljudskoga tijela.