Godina posljednje hrvatske šanse

Neoliberalizam manipulira i ljudskom prirodom jer podilazi najnižim porivima i s pomoću njih razara socijalne i civilizacijske strukture / Tranzicija je stanje kolektivne hipnoze / Izborni zakon je korijen svih hrvatskih političkih nevolja / Hrvatska je isporučena na doživotno upravljanje družbi od pet-šest stranačkih oligarha / Abortirani oblik demokracije nije bio u stanju od 1995. do danas razgraditi reziduum partijske države naslijeđen iz komunizma / Sanader je monstruozna izvedba Ivića Pašalića / Zakonodavna vlast već godinama donosi zakone prema direktivama Europske Unije, a ne prema potrebama hrvatskih građana / S ulaskom Hrvatske u EU imat ćemo direktivnu kulturu

Bezidejnost, tranzicijska kaotičnost, nezaposlenost, općenito besperspektivnost hrvatskoga društva i države, srozali su ne samo svijest o dostojanstvu nego i svaku nadu da se nalazimo na pravom putu u bolju budućnost. Možemo li i kako iz sveopće krize društva? O tome govori Ante Čović, profesor etike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predsjednik Hrvatskog bioetičkog društva te pokretač brojnih znanstvenih i društvenih projekata.

Snimila Sanja Ribarić

Profesore Čoviću, što je etika?

Najkraće kazano, etika je drevna filozofska disciplina kojoj je primarna zadaća objasniti moralni fenomen s urođenom poteškoćom što se veoma često brka sa svojim predmetom, tj. s moralom samim.

Zašto se brka?

Zato što se ispušta iz vida da etika ne izrađuje moralne standarde kao što ni fizika ne stvara fizikalne zakone nego ih tek utvrđuje. Iz te primarne zadaće etike proizlazi njezina socijalno-praktična uloga u sklopu koje se kritički preispituju prevladavajuće forme ponašanja i stanje moralne svijesti u određenoj zajednici i određenom vremenu.

Zašto je vrijeme u kojem živimo sve manje etično?

Rekao bih upravo obrnuto, vrijeme u kojem živimo sve je više etično, a sve manje moralno. Naime, etika stoji u odnosu obrnutog razmjera prema svom predmetu, koje se može izraziti pravilom: što je manje morala u nekom društvu, to je više etike. Pritom ne mislim samo na filozofsko-etičku refleksiju nego i na nestručne etičke rasprave i kolokvijalna etička zapomaganja. Otprilike kao u ekonomiji: što je dublja ekonomska kriza, to je više ekonomije. Utoliko povećani interes za etiku i proširenost etičkih razmišljanja upućuje na produbljenost moralne krize kako u užem okviru hrvatskog društva tako i šire.

Pa tko je proizvođač moralne krize ?

Izrazom proizvođač pitanju ste dali pravi smjer. Upravo u tom pravcu treba tražiti korijene moralne krize. U prvom redu moralna kriza nikada nije izolirana kriza koja bi se mogla izolirano rješavati. Moralno djelovanje nikad nije samo moralno djelovanje nego tek vrijednosni aspekt djelovanja koje uvijek ima neki drugi sadržaj. Ključna je riječ proizvodnja i to kao univerzalna kategorija.

Otkud je proizvodnja postala univerzalna kategorija i toliko važna?

Otud što čovjek uspostavlja sama sebe i sve oblike i razine kolektivne egzistencije upravo proizvodnjom, koja se uvijek odvija prema nekoj ideji ili projektu. Zato propadanje čovjeka, društva i uopće svih oblika zajedništva počinje od propadanja ideje i urušavanja horizonta u kojem su moguće projekcije smisla. Mi smo danas u Hrvatskoj, ali i globalno, u akutnoj fazi raspadanja čovjeka i zajednice.

Zašto?

Zato što se sustavno razara autonomni smisao ljudskog postojanja. Našim individualnim i kolektivnim egzistencijama izvana se agresivno nameću tuđi interesi i svrhe. Moralna kriza nije uzrok takva općeg stanja nego tek njezin vrijednosni aspekt i popratna pojava. Moralnu krizu, dakle, proizvodi porobljeni pojedinac i otuđeno društvo koji se nisu u stanju autonomno odrediti i samoproizvesti vlastitu egzistenciju.

Zašto baš sve svodite na proizvodnju?

Proizvodnja nedvojbeno pripada ekonomskom rječniku, ali nije to isključivo pa čak ni prvenstveno ekonomska kategorija. Ne smije se davati prednost ekonomskoj proizvodnji pred drugim vidovima proizvodnje, kao što je to činio dijalektički materijalizam u svojoj shemi baze i nadgradnje, jer je to teorijski neodrživo i praktično pogubno. Zašto bi bilo važnije proizvesti vijak nego sonet? Procesi marginaliziranja proizvodnje kao izvorne kategorije ljudskog postojanja podjednako su vidljivi i na ekonomskom planu. Proizvodnja bi u ekonomiji trebala biti ishodišna kategorija, a pitanje je ima li za nju u suvremenoj ekonomiji uopće mjesta.

Zašto ne bi bilo?

Zbog toga što su na prvo mjesto stupile kategorije financija, trgovine i marketinga. Naravno da se proizvodnja podrazumijeva, ali je ona prevlašću bankarskih, trgovinskih i marketinških institucija i nametanjem njihovih, redovito nemoralnih svrha, izgubila izvorni smisao i postala nevažnom.

Je li obezvrjeđivanje proizvodnje hrvatska ili globalna pojava?

I jedno i drugo. Samo što je ta pojava, uostalom kao i mnoge druge, u hrvatskom aranžmanu dovedena do karikaturalnih razmjera.

Razgovor u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca od četvrtka 24. veljače